Zdravlje za cijeli organizam

UVOD

Što je razornije od atomske bombe? Što je otrovnije od zmije kobre? Što je ubojitije od ispaljena metka? - Vrijeme! Čini tik-tak, tik-tak, tik-tak i nikako ga ne možemo zaustaviti. Možemo li ga usporiti? Postoji kronološko i biološko vrijeme. Kronološko je vrijeme stvarno vrijeme proteklo u određenoj jedinici mjerećeg vremena. Biološko je vrijeme za svakog čovjeka različito. Tako, npr. neki čovjek koji ima 50 godina može biti mlad, vitalan, snažan, zdrav i pun pozitivne energije za obavljanje svakodnevnih poslova i radnih zadataka. Drugi čovjek koji također ima 50 godina može biti iscrpljen, umoran, s vrlo niskom razinom energije, a također može biti bolestan te mu stoga sve funkcije u organizmu bivaju usporene. A njegov radni elan može biti izrazito smanjen i nedovoljan za životne zadatke i poslove. Ono što u našoj ordinaciji savjetujemo pacijentima i korisnicima jest kako maksimalno usporiti biološko vrijeme, tako da im organizam kroz cijeli život, sve do duboke starosti, bude snažan, vitalan i zdrav.

Čovjek se rađa, razvija, živi, stari i umire. O rađanju se mnogo govori, i rađanje života je sreća za roditelje, rodbinu, kao i za novorođeno dijete. Jednom sam pročitao u novinama komentar novinara koji je objašnjavao kako ljudi shvaćaju pojam sreće i nesreće. Tako je netko dobio veliki iznos na lotu i ljudi su komentirali kako je to velika sreća. No taj isti novinar je komentirao da je mladi vojni pilot izgubio kontrolu nad avionom koji je pao i on je poginuo. Ljudi su komentirali kako je to velika nesreća. Tada je novinar iznio svoje mišljenje kako su ljudi jako dobro shvatili što je nesreća, ali nisu dobro shvatili što je sreća. Sreća je kad se rodi dijete, a nesreća je kad čovjek umre. Čovjek se zatim razvija, od djeteta postaje odrasli čovjek, taj čovjek radi, stvara, a kako prolazi vrijeme,  nakon određenih  godina, stari i umire. Dakle smrt je sastavni dio čovjekova biološkog ciklusa. Često puta čujemo u medijima, političkim tribinama i sl. da bi svaki čovjek trebao imati dostojanstven život. Slažem se s time, ali smatram isto tako da bi svaki čovjek trebao imati i tzv. „dostojanstvenu smrt“. Iako se o smrti rijetko gdje priča, ovdje moramo napomenuti da je izrazito važno da ta smrt bude tzv. „dostojanstvena smrt“. To znači da čovjek živi dugo, da je sve vrijeme pokretan i samostalan, da su mu sve funkcije organizma dobre i, jednostavno rečeno, da je sve vrijeme svog života zdrav te da na kraju duga vitalnog života premine u snu bez bolova i patnji. Na takav je način živio i dr. Norman Walker.

Dr. Norman Walker bio je pionir i osnivač načina prehrane koja je usklađena s čovjekovom evolucijskom naravi. Umro je u 116-stoj godini, i to u snu, bez bolova i patnje. Zanimljivo da je dan prije bio pokretan i obrađivao je biljke u svom vrtu.

Način prehrane u kojem je tijelo stalno u blago lužnatom stanju ne dopušta razvoj bolesti. I onda u snu kada dolazi do obnavljanja organizma, u nekom trenutku kada se kritična masa telomera istroši, tj. kad se pređe kritična masa istrošenih  telomera u stanicama, organizam shvati da više nema dovoljan broj stanica za obnovu organizma i otkažu sve vitalne funkcije. Čovjek umre u snu, bez bolova, bez patnji, bez dugotrajnog liječenja za koje vrijeme mu je organizam onesposobljen. To je ta tzv.“dostojanstvena smrt“. Da bismo znali razliku između „dostojanstvene“ i „nedostojanstvene smrti“, spomenuti ću izraz koji se često vidi na osmrtnicama. Često puta u novinama u osmrtnicama možemo pročitati „naš dragi rođak umro je mlad nakon duge i teške bolesti“. Duga i teška bolest često je puta povezana i s dugom i teškom patnjom. To je tzv.“ nedostojanstvena smrt“.

S obzirom na to da sam spomenuo „telomere“ želio bih pojasniti o čemu se radi. Koristit ću se riječima i izrazima dr. Ivice Rubelja iz Instituta Ruđera Boškovića koji se bavi istraživanjem telomera.

"Telomere su pokazatelji stanja organizma. To su zaštitne strukture na krajevima kromosoma. Svakom diobom stanice one se skraćuju, a kad se prekomjerno skrate, zaustavljaju stanično dijeljene. To nazivamo staničnim starenjem, a upravo je akumulacija starih stanica u tkivima glavna značajka starenja". Dr. Rubelj pojašnjava kako se pomoću telomera može predvidjeti životni vijek.

"Na telomere bitno mogu utjecati i vanjski faktori, kao što su fizičke aktivnosti, prehrambene navike ili stres. Zapravo, njihova dužina zbroj je svih tih zbivanja, tako da se poboljšanim načinom života i prehrane može pozitivno utjecati na progresiju starenja", kaže dr. Rubelj.

"Najbolji način da se telomere produže jest promjena načina života. Čimbenici koji utječu na zdravlje vide se i na telomerama", zaključuje dr. Rubelj, uz napomenu da one nisu izravan uzrok starenja, nego indikatori, tj. pokazatelji stanja organizma.

O telomerama piše i u tekstu „Liječenje i izliječenje usne šupljine“ u prvom dijelu u poglavlju „Hipoteza o nastanku raka“

Ponovo bih se vratio na principe prehrane koju je koristio dr. Norman Walker. Želio bih istaknuti da svi ljudi imaju koristi od ovakva načina prehrane. I mlađi i stariji. I oni koji su već zašli u pozne godine, kao i oni ljudi koji imaju već nekoliko kroničnih bolesti. Zdravlje je prirodno stanje čovjeka, a ne bolest. Stoga kada organizam ponovo dovedemo u stanje u kojem ga uskladimo s njegovom evolucijskom naravi, stanice se vrlo brzo obnavljaju i dovode u zdravo stanje.

Ovakav se način prehrane uopće ne sukobljava s bilo kojom vrstom prehrane koju je čovjek do sada koristio. Takav način prehrane je i financijski prihvatljiv. U ovoj prehrani se treba dodati određene prirodne tvari (u čistom prirodnom obliku), koje onda dovode do toga da te tvari počnu mijenjati stanje u organizmu na način da stanice koje su dobile ono što im je potrebno, smanje signale mozgu da su gladne. Stoga s vremenom čovjek sam od sebe izgubi potrebu za dosadašnjim načinom prehrane jer mu stanice normalno funkcioniraju i metabolizam se odvija bez zastoja. Kada čovjek ima takav način prehrane, takva osoba može i dalje ili s vremena na vrijeme, ili u nekim manjim količinama, jesti hranu koju je i do sada jeo. Takva mu hrana neće smetati zato što je tijelo u takvom stanju da će takve manje količine hrane vrlo brzo sagorjeti i izbaciti kao otpad iz organizma.

Neki su mi pacijenti rekli da su korištenjem ovakve prehrane i stavljanjem tijela u blago lužnato stanje, uočili da su počeli mršavjeti. Naime, kada čovjek jede hranu koja nije prilagođena čovjekovoj evolucijskoj naravi, onda takvom hranom u tijelo ulazi mnogo ugljikohidrata i masti, a malo životnih čestica kao što su enzimi, vitamini, minerali. Takva hrana se ne može potrošiti pa se skladišti u tijelu u obliku masti. Stanice u tijelu znaju da nisu dobile sve potrebne  hranjive elemente. Znaju da takvom hranom ne mogu stvoriti potrebnu energiju za obavljanje tjelesnih funkcija (rad organa i obnova oštećenih ili zamjena mrtvih stanica) pa šalju signal u mozak da su gladne, očekujući da će s novom hranom dobiti i te životne čestice koje nedostaju. Ukoliko ih ne dobiju, proces se ponavlja. Iako stanice dobivaju hranu, one su i dalje gladne jer u toj hrani nema životnih čestica koje im trebaju. Zato takav čovjek ima stalnu potrebu za hranom, iako je sve deblji i deblji. No kada čovjek uzima hranu koja u sebi sadrži životne čestice - enzime, vitamine, minerale koje tijelo stavlja u blago lužnato stanje, tada stanice u tijelu dobivaju sve potrebne hranjive tvari. Stoga šalju signal u mozak da nisu gladne te čovjek nema potrebe za uzimanjem nove hrane. Ujedno ta evolucijska (prirodna) hrana, koja sadrži životne čestice, za metabolizam treba ugljikohidrate i masti. Budući da prirodna hrana ne sadrži dovoljno ugljikohidrata i masti, onda ih uzima iz skladišta koje se nalazi u tijelu. S obzirom na to da je tijelo u kojem ima mnogo masti, pretežno kiselo, onda prirodna hrana, da bi neutralizirala taj višak kiselina, pojačava metabolizam (izmjenu tvari). A za pojačani metabolizam potrebno joj je više ugljikohidrata i masti. Stoga višak masti brže sagorijeva i čovjek mršavi.

Ovakvim prirodnim načinom prehrane smanjuje se i tzv. podbuhlost.

Podbuhlost možemo izraziti i kao natečenost, nadutost ili otok određenog dijela tijela. Sam izraz podbuhlost najčešće se povezuje s glavom, a i očnim kapcima. No i cijelo tijelo, u nekim slučajevima, može biti naduto. Jedan od važnijih razloga zašto nastaje podbuhlost su otrovi u tijelu. Naime otrovi koji se ne mogu eliminirati iz krvotoka, utječu na stanice i tkiva tako što izazivaju iritaciju (nadraženost) i oštećenja. Da bi smanjile tu nadraženost, stanice i tkiva obuhvaćaju te otrove i oblažu ih sa sluzi. Kako u tijelu ima sve više otrova, stvara se i sve više sluzi. Ta sluz uzrokuje podbuhlost. Nakon što se organizam očisti, nestaje i podbuhlost.

Ovdje bih još želio dodati da je i kisik vrlo važan za normalno funkcioniranje stanica. Tako neki nezavisni istraživači tvrde da je razlog što se na srcu ne razvijaju tumori taj što je srce uvijek prepuno svježom krvi, a time i kisikom. Razgovarao sam s jednim kirurgom i on mi je rekao da se ni na aorti ne pojavljuju tumori. Iako se stanice najbolje obnavljaju kisikom prilikom sportskih aktivnosti i kod dubokog disanja, također se kvalitetno obnavljaju kisikom i kad je tijelo u blago lužnatom stanju. U takvom stanju stanice maksimalno iskoriste raspoloživi kisik.

FIZIOLOGIJA ZDRAVIH STANICA

U svakom se trenutku u našem tijelu događaju trilijuni kemijskih reakcija koje se odvijaju samo s jednim ciljem - da održe organizma na životu. Ali ne samo da ga održe na životu, već da taj organizam bude vitalan, pokretan, snažan i zdrav.

Da bi  stanica mogla raditi i izvršavati zadatke koje su za nju predviđeni, potrebna je hrana, voda i kisik. Izmjenom tvari stvara se energija koja je potrebna da bi mogla vršiti određene funkcije, npr. kontrakcija mišićnih vlakana, ili za izgradnju staničnih dijelova. Prilikom sagorijevanja hrane stvara se otpad koji se čisti. Ako se sve odvija kako treba, ta stanica će dugo vremena biti zdrava. No ako dolazi do grešaka u bilo kojem procesu metabolizma, tada stanica prijevremeno stari, atrofira i umire. Ili ide u drugu krajnost da se počinje nekontrolirano razmnožavati te se širi, metastazira i uništava ostale stanice i organizam.

Znači da bi stanica bila zdrava potrebno je da dobije zdravu, njoj primjerenu hranu, te nakon što ta hrana sagori, da se otpadne tvari iz nje potpuno eliminiraju.

Za to su potrebna dva važna procesa: 1) čišćenje organizma 2) pravilna kiselo-lužnata ravnoteža.

Da bi ta dva važna procesa bila zadovoljena, potrebno je poštivati pravila koja su nastala tijekom milijuna godina evolucije hominoida.

U daljnjem tekstu ću napisati ta pravila i to tako što ću opisati  anatomiju, fiziologiju i patofiziologiju probave. Ujedno ću napisati kako u ordinaciji djelujemo da se greške koje je naš pacijent i korisnik napravio nepravilnom prehranom isprave, te da s novim načinom ponašanja čovjek dobije snagu, vitalnost i zdravlje.

(Anatomija čovjeka – znanost koja proučava građu i oblik tijela, te međusobne odnose dijelova tijela u čovjeka.)

(Fiziologija – znanost koja proučava normalnu funkciju živih organizama.)

(Patofiziologija – biomedicinska disciplina koja se bavi proučavanjem poremećenih fizioloških procesa u čovjeka i životinja).

 

KISELO-LUŽNATA RAVNOTEŽA

Tekućina i hrana ulaze u usta te se jedno vrijeme zadržavaju u ustima, gdje se žvaču i usitnjavaju. Zatim se hrana guta, prolazi kroz jednjak i dolazi u želudac. U želudcu solna kiselina  razlaže tu hranu koja onda dalje putuje u tanko crijevo. U tankom crijevu probavljena hrana u cijelosti se preradi i pretvori u tekućinu, pa odlazi u krv. Nakon tankog crijeva dolazi debelo crijevo. Dakle, debelo crijevo se nastavlja na tanko crijevo i kod čovjeka završava s analnim otvorom. U debelom crijevu završavaju ostaci probavljene hrane, iz kojih je u tankom crijevu resorbirana većina hranjivih tvari. U debelom crijevu se resorbiraju ostaci vode, i pohranjuju ostaci probavljene hrane koji trunu. Nakon toga, ostaci probavljene hrane iz debelog crijeva, kroz analni otvor izlaze van. Dakle hrana se zadržava  u ustima, želudcu te tankom i debelom crijevu. Da bi proces probave hrane išao neometano, potrebno je da se ispune neki uvjeti:

  1. hrana treba biti prilagođena čovjekovoj evolucijskoj biti (naravi)
  2. čovjek uvijek mora imati dovoljnu količinu želučane, tj. solne kiseline
  3. resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva treba biti besprijekorna
  4. pražnjenje probavljene hrane iz debelog crijeva također treba biti besprijekorno

 

Pojašnjenje stavke 1) Hrana treba biti prilagođena čovjekovoj evolucijskoj biti:

Nedavno su stručnjaci sa sveučilišta Oxford objavili novo istraživanje u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences da su naši drevni preci jeli pretežno tropsku travu i trsku. Dakle, to bi trebala biti osnova i za jelovnik modernog čovjeka. O tome da je zeleno bilje (salate, kelj, karfiol, peršin, raštika i sl.) koje je puno klorofila – zdravo, mislim da ne treba posebno napominjati. No što se tiče trstike, onda bih spomenuo priču gospođe koja je jedno vrijeme boravila u Brazilu. U pokrajini u kojoj je bila postoji piće od trstike. U restoranima, u sokovniku iscijede svježu, posebnu trstiku, i to njihovi gosti piju. Gospođa je rekla da je okus vrlo ugodan, vrlo blago slatkast, ali ono što je još važnije da je nakon što je popila to piće od trstike, osjetila jednu posebnu energiju i živost cijelog organizma.

Pojašnjenje stavke 2) Čovjek uvijek mora imati dovoljnu količinu želučane, tj. solne kiseline:

Solna kiselina (HCl) ima mnoge izrazito važne uloge u našem organizmu. U želucu razgrađuje hranu. Ubija mikrobe i pomaže u njihovoj probavi. Također razgrađuje štetne otpadne kiseline koje nastaju kod nepravilnog kombiniranja i konzumiranja loše hrane. Da nema solne kiseline, ta hrana bi postala neprobavljena smjesa različitih otpadnih kiselina, kao npr. mliječne, mokraćne, ugljične, butanske, žučne i sl. To je ujedno jedina kiselina u tijelu koju naše tijelo proizvodi samo, a također jedina kiselina u tijelu koja se, nakon što obavi proces razgradnje, pretvori u lužinu. Stoga pomanjkanje solne kiseline, koja je vrlo važna u procesu kiselo lužnate ravnoteže, može dovesti do raznih bolesti. Njeno izlučivanje obično se počne smanjivati nakon četrdesete godine.

 

Pojašnjenje stavke 3) Resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva treba biti besprijekorna:

Da bi resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva bila besprijekorna, potrebno je da je solna kiselina tu hranu u želucu kvalitetno probavila. Također je bitno da u toj hrani ima dovoljan broj enzima, minerala, vitamina i ostalih hranjivih tvari prilagođenih čovjekovoj evolucijskoj biti (naravi). Ujedno je bitno da je hrana koja se unosi u tijelo lako razgradiva. Npr. tekuća hrana se lakše razgradi od krute hrane. Biljna hrana se lakše razgradi od mesne hrane. Kuhano meso se lakše razgradi od pečenog mesa i sl.

Pojašnjenje stavke 4) Pražnjenje probavljene hrane iz debelog crijeva također treba biti besprijekorno:

Sve što je važno za resorpciju hrane iz tankog crijeva također je važno i za debelo crijevo. Razlika je samo u tome što se hranjive tvari iz tankog crijeva resorbiraju i putuju u krv. Dalje dolaze do organa, tkiva i stanica gdje metaboliziraju (sagorijevaju i pretvaraju se u energiju) i stvaraju otpadne tvari. Te otpadne tvari putuju iz stanica, tkiva i organa do debelog crijeva, ulaze u debelo crijevo te zajedno s ostalim neprobavljivim tvarima izlaze iz debelog crijeva van iz organizma. No ono što je još bitno za debelo crijevo jest da u hrani koju čovjek jede ima balastnih tvari. Npr. bolje je pojesti naranču nego ocijediti sok i popiti samo narančin iscijeđeni sok. Jer kada se naranča pojede, onda osim soka ona u sebi ima i balastne tvari koje upijaju toksine i ostale štetne tvari, te se na taj način organizam čisti.

Da bi se svi ti procesi odvijali kako treba, potrebna je pravilna kiselo-lužnata ravnoteža.

S obzirom na to da se u tekstu dosta često koristim izrazom metabolizam, onda ću u daljnjem tekstu napisati nešto proširenu definiciju metabolizma.

Metabolizam ili izmjena tvari je skup kemijskih reakcija koje se odvijaju u živom organizmu kako bi održali život. Ti procesi omogućuju organizmu da raste, da se razmnožava, da održava svoju strukturu i reagira na okolinu. Dakle osnova metabolizma jest izmjena tvari i energije u organizmu. Metabolizam je niz kemijskih reakcija, koje nadziru enzimi, u kojima se hranjive tvari razgrađuju, pri čemu se oslobađa energija. Energija se pretvara u različite vrste rada npr. kontrakcija mišićnih vlakana, prijenos tvari kroz staničnu membranu i sl. No ta energija se koristi i za izgradnju staničnih dijelova (biosinteza organske tvari) kao što su npr. proteini i nukleinske kiseline. Treba napomenuti da se kod metabolizma stvaraju i otpadni proizvodi. Otpadni proizvodi normalnog metabolizma uglavnom su kiseli. Zato tijelo ima zadatak da neprestano neutralizira te kiseline. Dakle možemo zaključiti da je za normalno odvijanje metabolizma bitna pravilna kiselo- lužnata ravnoteža.

U daljnjem tekstu ćemo govoriti o normalnom (fiziološkom) procesu probavljanja hrane.

(Fiziologija – znanost koja proučava normalnu funkciju živih organizama.)

Hrana ulazi u usta u kojima postoje već određeni enzimi koji već u ustima probavljaju hranu. Zatim dolazi u želudac gdje je solna kiselina razgrađuje, te hrana dalje putuje u tanko crijevo. Iz tankog crijeva odlazi u krv i u ostale ljudske organe, tkiva i stanice. U stanicama (mitohondrijima) ta hrana sagorijeva. Kod procesa sagorijevanja nastaje toplina, snaga i struja. Ova tri elementa zbirnim imenom nazivamo – energija. Energija služi za različite vrste rada, između ostalog i za stvaranje građevnih elemenata koji su potrebni za obnovu loših ili mrtvih stanica. Prilikom tog rada stvara se i otpad. Zatim otpad koji je nastao razgradnjom hrane putuje dalje iz stanica, tkiva i organa. Dolazi do debelog crijeva. Ulazi u debelo crijevo i sa stolicom izlazi van. To je fiziološki ili normalni put hrane u ljudskom tijelu.

U daljnjem tekstu ću u kratkim crtama opisati patofiziološki put probavljene hrane. (Patofiziologija – biomedicinska disciplina koja se bavi proučavanjem poremećenih fizioloških procesa u čovjeka i životinja).

Hrana ulazi u usta gdje se žvače, razlaže i razgrađuje. No kako je to moderna, mekana, ljepljiva i slatka hrana, ona je dobra podloga za razvoj patogenih mikroorganizama, koji se zavlače u džepove između zubi i desni. Tu se razmnožavaju i prilikom izmjene tvari (metabolizma) stvaraju kiseli otpad. Te kiseline nagrizaju zubnu caklinu i stvaraju karijes, najprije površinski, a zatim i duboki. Zatim prodiru i dalje te putem tjelesnih tekućina odlaze i u druge organe, npr. sinuse, grlo, srce, zglobove i sl. U drugim organima se razmnožavaju i također stvaraju probleme tako što narušavaju ljudsko zdravlje.

Zatim ta neprirodna hrana ulazi u želudac. Solna kiselina pokušava razgraditi takvu hranu, ali ne uspijeva. Stoga u želudcu ostaje nepotpuno probavljena smjesa otpadnih kiselina, npr. mliječna, mokraćna, ugljična, butanska, žučna i sl. Zatim takva neprobavljena kisela hrana ulazi u tanko crijevo gdje krvlju putuje u organe, tkiva i stanice. Inače, kao što sam već prije naveo, prilikom metabolizma stanica stvara se kiseli otpad. U ovom slučaju, budući da stanice dobivaju kiselu i nekvalitetnu hranu, kiseli otpad se još više pojačava. To pogoduje razvoju virusa, bakterija, gljivica koji putem svojih toksina uništavaju naš organizam. Zatim taj kiseli otpad dolazi do crijeva i pokušava kroz crijeva izaći van. No tu postoji problem. Za razliku od tankog crijeva, gdje sva hrana koja se našla u tankom crijevu, vrlo lako se upija u krv i dalje odlazi u organe, tkiva i stanice, kod debelog crijeva je to drugačije. Otpadni produkti metabolizma stanica koji dolaze do debelog  crijeva ne mogu ući u debelo crijevo ako:

a) nema dovoljno prirodnih čestica kao enzima, vitamina, minerala, hormona i ostalih životnih čestica

b) ako kiselo - lužnata ravnoteža nije blago lužnata.

Sada se događa pojava da taj kiseli otpad ne može ići kroz debelo crijevo van, već ostaje u tijelu. Ponovo se raznosi tijelom putem tjelesnih tekućina, još više zakiseljava već inače kiseli organizam i u tom slučaju tijelo postaje idealna podloga za razvoj većine akutnih i kroničnih bolesti. Poznavajući ove navedene činjenice, možemo zaključiti da postoje 4 probavna organa gdje može doći do razvoja bolesti. U našoj ordinaciji učimo naše pacijente i korisnike kako da djeluju na sva ta 4 organa, tako da bi tijelo uvijek bilo u blago lužnatoj ravnoteži, da bi imalo uvijek dovoljno hranjivih životnih čestica, i da bi se te stanice neprestano čistile. Na taj se način probava odvija neometano i bez zastoja.

1)      Usna šupljina – za usnu šupljinu imamo pripravak SUPEROREX koji duboko prodire u džepove između zubi i desni, privlači i lijepi u sebe sve patogene mikroorganizme, njihove toksine i štetne aditive iz hrane. Čovjek kada ispljune promućkani SUPEROREX, izbaci iz svojih usta sve te štetne čestice. Na taj način patogeni mikroorganizmi, koji bi se inače razmnožavali te razarali desni, korijene zuba te dalje putovali u druge organe gdje bi također stvarali probleme, SUPEROREXOM odmah prekidamo cijeli taj patološki (bolesni) proces.

2)      Želudac – da bi se u želucu hrana razložila i razgradila kako treba, treba biti dovoljno solne kiseline. Nakon 40-te godine stvara se manje solne kiseline. Ali i kod osoba mlađe dobi, zna se događati da se solna kiselina stvara u manjem omjeru nego što je inače normalno. Mi naše pacijente i korisnike naučimo kako da uvijek u želucu imaju dovoljnu količinu solne kiseline. S obzirom na stanje pacijentova i korisnikova organizma, mi naučimo tu osobu kako da u želucu postigne optimalnu količinu solne kiseline.

3)      Tanko crijevo – već je prije spomenuto da sve što uđe u tanko crijevo se apsorbira, odlazi u krv i ide dalje u organe, tkiva i stanice. Ako u tanko crijevo dolazi zdrava hrana, takva hrana odlazi dalje u organizam. A ako u tanko crijevo dolazi loša hrana, ona također odlazi u ostale organe. Mi naše pacijente i korisnike naučimo koja je hrana puna životnih čestica koja se vrlo lako može preraditi u enzime, vitamine, hormone koji su potrebni ljudskom tijelu da bi se proces metabolizma odvijao dobro (fiziološki) i neometeno.

4)      Debelo crijevo – također je već prije spomenuto da bi otpad razgradnje stanica mogao iz tijela ući u debelo crijevo, te dalje stolicom izaći iz tijela, potrebno je zadovoljiti dva već prije spomenuta uvjeta:

a) Da u tijelu ima dovoljno prirodnih čestica kao enzima, vitamina, minerala, hormona

b) Da  kiselo-lužnata ravnoteža uvijek bude blago lužnata.

Naše pacijente i korisnike naučimo kako da otpad metabolizma stanica, koji dolazi do debelog crijeva, u sebi također sadrži i enzime, vitamine, minerale kao i druge životne čestice koje su potrebne da bi taj otpad bez problema iz stanica, tkiva i organa putem krvi došao do debelog crijeva, ušao u debelo crijevo, a dalje iz debelog crijeva, stolicom van iz organizma. Također ih naučimo kako će taj isti otpad uvijek biti u blago lužnatoj ravnoteži da bi lakše mogao izaći iz cirkulacije i ući u debelo crijevo. Naučimo ih također kako da u crijevima uvijek bude prirodnih balastnih tvari, koje upijaju toksine i štetni otpad, koji zatim peristaltikom i stolicom s lakoćom odlazi izvan organizma.

Na taj način djelujući na ova 4 probavna organa i pridržavajući se naših uputa, tijela naših pacijenata i korisnika uvijek mogu biti čista, puna životnih čestica, blago lužnata, snažna, vitalna i zdrava.

Na kraju bih još spomenuo dalmatinsku izreku koja kaže: „Lipo je ostariti, ali je grubo biti star“. Želja mi je da moji pacijenti i korisnici, nakon što sami uvide kakve velike prednosti ima prirodan način prehrane koji u ordinaciji savjetujemo, tu izreku promijene u ovom smislu: „Lijepo je ostariti, a također je lijepo biti u poznim godinama jer smo iskusniji, mudriji, a naše psihofizičke funkcije, zahvaljujući prirodnom životu, su skoro jednako dobre kao i u mladosti“. Uostalom starost nije uvijek nedostatak, već je često puta i prednost. Jer kao što i narodna poslovica kaže: „Mladi čovjek jest brži, ali stari čovjek zna put“.

Anatomija i fiziologija oka

ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA OKA

Da bi se razumjeli procesi koji se događaju kod kratkovidnog ili dalekovidnog oka potrebno je objasniti anatomiju i fiziologiju očne jabučice.

 

a s

Slika br. 1

 

Na slici br. 1. vidimo vanjske očne mišiće gledane s bočne strane.

Oko je okruženo sa šest mišića. To su četiri ravna i dva kosa mišića.

To su:

(1) gornji ravni mišić (2) donji ravni mišić i (4) vanjski ravni mišić. Tu se također vidi i donji kosi mišić(6) koji se proteže sa stražnje vanjske strane očne jabučice na prednju unutarnju stranu očne jabučice (slika br. 1).

 

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/1a%5b1%5d.jpg                   

        Slika br. 2                                                                  Slika br. 3

 

Ovo je slika (slika br. 2) očne jabučice gledana sa stražnje strane. Uz gornji (1) i vanjski (4), tu još vidimo i unutarnji ravni mišić (3). Na istoj unutarnjoj strani očne jabučice nalazi se i gornji kosi mišić (5).

 

Ovdje je također (slika br. 3) prikazana očna jabučica gledana sa stražnje strane. Tu se vidi tok gornjeg kosog mišića koji se proteže sa stražnje unutarnje strane očne jabučice, te ide skoro do kraja vanjske strane očne jabučice. Zatim prolazi kroz otvor i ide ponovo na stražnju stranu očne jabučice ali prema njenom centralnom dijelu. Tu se njegov ligament veže za stražnju stranu očne jabučice. Donji kosi mišić ide sa stražnje strane očne jabučice, prolazi ispod očne jabučice i pruža se prema prednjoj unutarnjoj strani očne jabučice. S obzirom da taj donji mišić ide dijagonalno ili poprečno tj. koso i njega zovemo kosi mišić (slika br. 4).

 


Slika br. 4

Važno je shvatiti anatomiju i položaj vanjskih ravnih i kosih mišića da bi se lakše shvatilo kretanje oka naprijed-nazad.

Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema gore (slika br. 4a), tada se pojačava tonus u gornjem ravnom mišiću, taj mišić se steže i povlači očnu jabučicu prema gore.

Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema dolje (slika br. 4b), tada se pojačava tonus u donjem ravnom mišiću, taj mišić se steže i povlači očnu jabučicu prema dolje.

 http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/2%5b1%5d.jpg

                                                               Slika br.4 a                                            Slika br. 4b

 

Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema desnoj strani (slika br. 5a), tada se pojačava tonus u desnim ravnim mišićima, ti mišići se stežu i povlače očne jabučice prema desnoj strani.

Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema lijevoj strani, tada se pojačava tonus u lijevim ravnim mišićima, ti mišići se stežu i povlače očne jabučice prema lijevoj strani (slika br. 5b).

 

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/3%5b1%5d.jpg

                  Slika br. 5 a                                                     Slika br. 5b

 

Kada čovjek s normalnim vidom pogleda na blizu (slika br. 6a), tada se pojačava tonus gornjeg, donjeg i unutarnjeg ravnog mišića. Ti mišići se stežu i izvrše pritisak na očnu jabučicu i izduže je. Očna jabučica tada dobije izgled jajeta.

Kad čovjek s normalnim vidom pogleda na daljinu, tada se ravni mišići opuste, očna se jabučica ponovo vrati u prirodan oblik jabučice ili lopte (slika br. 6b).

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/4%5b1%5d.jpg

Slika br. 6a                                      Slika br. 6b

 

To je isto kao u objektivu fotoaparata. Kada čovjek želi objektivom snimiti nešto što je blizu, tada taj objektiv stavi na npr. pola metra i objektiv se izduži (slika br. 7a). Kada čovjek želi objektivom snimiti nešto što je dalje, npr. na udaljenosti od 5 metara, tada se taj objektiv skrati (slika br. 7b).

To je zbog zakona fizike i optike. Kad čovjek ili objektiv fotoaparata gleda na blizu, tada zrake svjetlosti upadaju pod većim kutem pa se stoga oko ili objektiv mora izdužiti. Kad čovjek ili objektiv fotoaparata gleda na daljinu, tada zrake svjetlosti upadaju pod manjim kutem pa se stoga oko ili objektiv mora skratiti.

 

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/5%5b1%5d.jpg

Slika br. 7a                          Slika br. 7b

 

 

Na slici (slika br. 8) vidimo oko i tri kuglice. Kuglica 1 nalazi se na udaljenosti 6 metara od oka. Zrake svjetlosti padaju na nju, odbijaju se od nje i ulaze u naše oko. U oku prolaze kroz leću gdje se lome, i sijeku se na mjestu najjasnijeg vida tzv. središnjoj jamici (fovea centralis). Središnju jamicu, radi lakšeg razumijevanja, ponekad u tekstu nazivamo i vidna točka. Kuglica broj 2 i kuglica broj 3 se nalaze bliže od 6 metara. Zrake svijetlosti koje dolaze od njih, upadaju u oko, lome se prolaskom kroz leću i sijeku se malo izvan vidne točke. Budući da se oštro vidi samo ona slika koja pada na vidnu točku, to praktički znači da bi čovjek mogao vidjeti oštro samo ono što je daleko 6 metara i dalje od toga. Sve ono što je bliže od 6 metara bilo bi mutno. No, mi znamo da čovjek mora vidjeti oštro i predmete koji su blizu. Zbog toga mora postojati akomodacija ili prilagođavanje oka. Za ljudsko oko akomodacija nije potrebna iza 6 metara udaljenosti. Za sve što je bliže od 6 metara potrebna je akomodacija.

 


Slika br.8

 

AKOMODACIJA ILI PRILAGOĐAVANJE

 

Postoje dvije teorije akomodacije. Jednu teoriju zastupa konvencionalna ili službena medicina, a drugu prirodna medicina.

Teoriju prirodne medicinske oftalmologije uspostavio je prof. dr. William H. Bates (slika br. 9).

 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

     Slika br. 9

Da bi se razumjela razlika između načina razmišljanja jedne i druge škole, potrebno je znati neke osnovne činjenice iz anatomije, odnosno fiziologije oka, jer glavna točka razilaženja u mišljenju je tumačenje i pojava akomodacije. Akomodacija je, da još jednom ponovimo, prijelaz oka tj. vidne oštrine s udaljenih na bliske predmete i obratno, prijelaz vidne oštrine s bliskih na udaljene predmete.

Oko ili očna jabučica (slika br. 10) loptastog je oblika i promjera oko 24 mm. Sastoji se od tri ovojnice:

1. bjeloočnica ili vanjska ovojnica,

2. žilnica ili srednja ovojnica i

3. mrežnica ili unutrašnja ovojnica.

BJELOOČNICA je bijela i prelijeva se kao opal, osim u središnjem dijelu, koji je proziran i zove se rožnica. Svjetlost kroz rožnicu dolazi u oko.

ŽILNICA sadrži krvne žile u kojima krv cirkulira kroz oko. Odmah iza rožnice, žilnica postaje vidljiva i zove se šarenica, sa zjenicom u središtu. Iza šarenice smještena je očna leća koja sakuplja svjetlost koja prolazi kroz zjenicu i stvara sliku na mrežnici. Oko očne leće žilnica tvori nabore poznate kao cilijarni mišić. Cilijarni je mišić povezan s očnom lećom pomoću malog ligamenta, tako da službena medicina smatra da cilijarni mišić može upravljati skupljanjem i širenjem očne leće.

MREŽNICA je, zapravo, produžetak vidnog živca (smještenog u stražnjem dijelu oka); krajnje tanka i osjetljiva, i na njoj se javljaju slike vanjskih predmeta unutar vidnog polja.

Znajući ove činjenice lako je slijediti stvarni proces gledanja (slika br. 11). Svjetlost prolazi kroz rožnicu, zjenica odstranjuje bočne zrake tako da samo središnje zrake stvarno dolaze u oko. One prolaze kroz očnu leću koja ih skuplja na mrežnici u obrnutu sliku. Slika se vidnim živcem prenosi do mozga, gdje se ponovo ispravlja (okreće) te tamo nastaje vidni osjet. Upoznajući se s nužnim pojedinostima građe i djelovanja oka, sada možemo ocijeniti bitnu razliku između novog i starog mišljenja u teoriji procesa akomodacije.

           

Slika br. 10                                                                                  Slika br. 11

Kad oko promatra udaljene objekte (slika br. 12) , razmak između leće i mrežnice je manji, što znači da je očna jabučica kraća, a kad promatra bliske objekte (slika br. 13), razmak između leće i mrežnice je veći, što znači da je očna jabučica duža.


Slika br. 12                                                       Slika br. 13


 

 

 

 

 

Slika br. 14

U medicinskim se udžbenicima ova promjena razmaka između očne leće i mrežnice (slika br. 14) smatra posljedicom širenja i stezanja očne leće, koje izvodi cilijarni mišić. Po ovoj teoriji, oko kao cjelina, ne mijenja svoj oblik – jedino ga mijenja očna leća. Na slici br. 14 vidimo očnu leću koja je na gornjem dijelu (polu) stanjena te stoga može vidjeti predmete koji su daleko. Na donjem dijelu je deblja te stoga može vidjeti predmete koji su blizu. To je tumačenje klasične oftalmologije.

 

Međutim, pokazalo se da se oblik oka mijenja za vrijeme akomodacije (slika br. 15), kao posljedica djelovanja vanjskih mišića očne jabučice, koji pomiču oko u svim pravcima (gore-dolje, u stranu, ali također i naprijed-nazad). Dakle, funkcija vanjskih mišića oka nije samo pomicanje oka lijevo-desno i gore-dolje.


Slika br. 15

Ustanovljeno je da ovi mišići pomiču stražnji dio k očnoj leći kada oko promatra udaljene predmete pomoću stezanja određene skupine mišića o kojima je riječ (u ovom slučaju to su kosi mišići – slika br. 16a) (link na animaciju). Na taj način skraćuje dužinu očne jabučice. Na ovim slikama vidimo da su snažni kosi mišići gurnuli očnu jabučicu te je ona skraćena (slika br. 16a i slika br. 16b).

 

                           

                Slika br. 16a                                              Slika br. 16b

 

Ali kad oko promatra bliske predmete (slika br. 17a) tada se ravni mišići stegnu, tj. napnu, te na taj način vrše pritisak na očnu jabučicu. Stoga se očna jabučica izduži (link na animaciju) i slika na blizu postane jasna na način koji je sličan izoštravanju objektiva kamere (slika br. 17b). Ovo je bitno razumjeti, jer se kratkovidnost i dalekovidnost i dobivaju zbog trajne napetosti, tj. stegnutosti vanjskih mišića oka.

 


Slika br. 17a                                        Slika br. 17b

 

KRATKOVIDNOST

 

U prijašnjem prikazu sam objasnio kako se ponaša oko onih ljudi koji imaju normalan vid. To možemo još vidjeti na ovim slikama tako da možemo usporediti razliku između normalnog i kratkovidnog oka (slika br. 18a i slika br. 18 b).


Slika br. 18a                                                         Slika br. 18b

 

U kratkovidnih ljudi oko se drugačije ponaša. Kad kratkovidan čovjek pogleda na blizu, ravni se mišići stegnu, tj. napnu i očna se jabučica izduži tako da on može vidjeti predmete koji su blizu (slika br. 19a). Ali kad kratkovidan čovjek pogleda na daljinu, mišići su i dalje stegnuti, tj. napeti, očna jabučica je i dalje izdužena (slika br. 19b). Takav čovjek vidi oštro predmete koji su blizu, ali ne vidi oštro predmete koji su daleko.

 


Slika br. 19a                                                      Slika br. 19b

 

Što je kratkovidnost veća, oko je više izduženo i takvi ljudi, da bi vidjeli oštro, moraju staviti predmet koji žele vidjeti vrlo blizu oku. Čim taj predmet malo udalje, slika im je nejasna i mutna, a daljnjim udaljavanjem slika je potpuno mutna ili se uopće ne razaznaje.

 

 

DALEKOVIDNOST

Postoje dvije vrste dalekovidnosti. To su tzv. starosna dalekovidnost ili prezbiopija i mladenačka dalekovidnost ili hipermetropija.

Kod tzv. starosne dalekovidnosti ili prezbiopije glavnu ulogu imaju kosi mišići.

Na ovoj slici (slika br. 3) očna jabučica je gledana sa stražnje strane. Tu vidimo gornji i donji kosi mišić.

 

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/9%5b1%5d.jpg

Slika br. 3

 

Ova slike (slika br. 20a i slika br. 20b) pokazuju kako vidi čovjek koji ima normalan vid,

 

 

Slika br. 20a                                                          Slika br. 20b

 

a zatim kao usporedbu druge slike (slika br. 21a i slika br. 21b) pokazuju kako vidi čovjek koji ima početnu tzv. starosnu dalekovidnost.

 

 

Slika br. 21a                                                         Slika br. 21b

 

Kosi mišići guraju očnu jabučicu prema naprijed, i ona je tada spljoštena poput leće.

 

S obzirom na to da se očna jabučica stalno izdužuje i skraćuje (njena dužina je oko 24 mm, kada čovjek gleda na daljinu, i oko 25 mm, kada čovjek gleda na blizinu) (slika br. 22),

 

http://ordinacijamilanpavic.hr/prednosti_files/image037.jpghttp://ordinacijamilanpavic.hr/prednosti_files/image039.jpghttp://ordinacijamilanpavic.hr/prednosti_files/image037.jpghttp://ordinacijamilanpavic.hr/prednosti_files/image039.jpg

Slika br. 22

ona se u ovom slučaju zbog stegnutosti kosih mišića ne može produžiti. Zbog toga takav čovjek, kad pogleda na blizu, ne može vidjeti oštro (slika br. 23).

 

Slika br. 23

 

Na lijevoj slici (slika br. 8) vidimo da se očna jabučica izdužila te čovjek vidi oštro predmete koji su blizu. Na desnoj slici (slika br. 9), zbog snažnih kosih mišića, očna se jabučica nije izdužila, te taj čovjek ne vidi dobro predmete koji su blizu.

 

        

Slika br. 8                                                                      Slika br. 9

U početnoj fazi tzv. starosne dalekovidnosti (slika br. 10) vid je još uvijek dobar na daljinu, jer je dužina očne jabučice još uvijek 24 mm. Ali da bi takvi ljudi vidjeli oštro na blizu (slika br. 11), moraju koristiti plus leću i to u početku s manjom dioptrijom npr. od  +1,00. No, s vremenom proces napreduje, kosi mišići guraju očnu jabučicu još jače i njena dužina postaje kraća od 24 mm. Stoga takav čovjek više ne vidi oštro ni na daljinu ni na blizinu, ali mu je vid na daljinu još uvijek bolji nego na blizinu.

 

        

Slika br. 10                                                                  Slika br. 11

 

Takvi ljudi moraju nositi tzv. bifokalne naočale (slika br. 12) s tzv. prozorčićima na kojima je na gornjem dijelu stakala manja dioptrija za gledanje na daljinu, a na donjem dijelu veća dioptrija za gledanje na blizinu.

 

Slika br. 12

 

No, kako proces napreduje, vid postaje sve lošiji i takvi ljudi moraju nositi tzv. multifokalne ili progresivne naočale. Te naočale imaju sličnost piramide, gdje se kroz vrh te tzv. piramide, gdje je leća najmanje jakosti, gleda na daljinu. Gledanjem kroz sredinu  te tzv. piramide, vide se oštro predmeti na srednjoj udaljenosti od očiju, a gledanjem kroz donji dio te tzv. piramide gdje je jakost leće najveća, vide se oštro predmeti koji su blizu (slika br. 13).

Na taj način čovjek nalazi kut gledanja koji se poklapa s udaljenošću koju želi jasno vidjeti. Ako želi vidjeti nešto što je jako blizu, tada će spustiti pogled prema dnu naočala (slika br. 14).

 

   

                   Slika br. 13                                              Slika br. 14

 

Ako želi vidjeti nešto što je udaljeno npr. jedan metar, tada će malo podići pogled na manju jakost progresivnih naočala (slika br. 15),a ako želi vidjeti nešto što je daleko, tada će podići pogled na sredinu naočala (slika br. 16). Zato kod progresivnih naočala oko više nema nikakvu akomodaciju, tj. ne vrši pokrete naprijed – nazad. Vidimo da je na sve tri slike dužina očne jabučice oko 23,5mm (slike br. 14, 15, 16).

   

Slika br. 15                                                               Slika br. 16

Kako se vid dalje kvari, očna jabučica postaje sve kraća (slika br. 17) i kraća tako da više ne mogu pomoći ni naočale s visokom dioptrijom (slika br. 18), te takvi ljudi obično s jakim naočalama mogu čitati nekoliko minuta, a onda im se vid zamuti.

 

http://ordinacijamilanpavic.hr/prednosti_files/image039.jpg       

Slika br. 17                                           Slika br. 18

 

Kod mladenačke dalekovidnosti u grču su svih šest mišića. Dakle, u grču su četiri ravna mišića, koji izdužuju očnu jabučicu, i dva kosa mišića, koji potiskuju očnu jabučicu prema naprijed. Takvi ljudi najčešće ne vide dobro ni blizu, ni daleko. Da bismo to bolje razumjeli onda ćemo pogledati kako vidi te kao se ponašaju očni mišići kod normalnog vida (slike br. 19a, 19b i 19c),

 

Slika br. 19a                                                          Slika br. 19b

Slika br. 19c

 

te kako vidi i kako se ponašaju očni mišići kod oka koje ima mladenačku dalekovidnost (slike br. 20a, 20b, 20c).

 

       

Slika br. 20a                                                                  Slika br. 20b

                                       http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/13%5b1%5d.jpg

Slika br. 20c                                                                                     Slika br. 21

 

U slučaju tzv. mladenačke dalekovidnosti očna jabučica ima oblik kruške, ili još je bolja usporedba s tzv. Kolumbovim jajetom. Kad se Kolumbo vratio iz Amerike, mnogi dvorski savjetnici su omalovažavali njegovo otkriće tvrdeći da je to svatko mogao napraviti. Tada je Kolumbo upitao dvorskog savjetnika kako može jaje stajati uspravno. S obzirom na to da dvorski savjetnik nije znao odgovor Kolumbo je uzeo jaje, postavio ga uspravno, lupio dlanom lagano po gornjoj strani jajeta tako da se donja strana, koja je bila priljubljena uz podlogu stola, ulupila od udarca i jaje je ostalo stajati uspravno (slika br. 21).

 

ASTIGMATIZAM ILI CILINDAR

Neki ljudi astigmatizam zovu i cilindar. Da bi se lakše objasnio astigmatizam malo ćemo se prisjetiti što je to rožnica.

Kad pogledamo u centar oka u sredini ćemo vidjeti tamnu točku koja se skuplja (postaje manja) na svjetlo. To je zjenica. Oko zjenice je krug u boji (smeđa, zelena, plava). To je šarenica. Ona određuje boju očiju. Oko šarenice vidimo bjeloočnicu. Prednji prozirni ispupčeni dio očne jabučice koji kao prozirna kupola prekriva šarenicu i zjenicu zove se rožnica (slika br. 22). Kao što stakalce na satu prekriva brojke i kazaljke, tako i rožnica prekriva šarenicu i zjenicu.

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/14%5b1%5d.jpg

Slika br. 22

Normalna rožnica ima oblik polulopte (slika br. 23a), no kad su dva nasuprotna ravna mišića u većem grču, a druga dva nasuprotna ravna mišića u manjem grču, rožnica tada poprima oblik elipse (slika br. 23b 23 c).

Zato kod astigmatizma mogu biti lijevi i desni ravni mišić u velikom grču, a gornji i donji ravni mišić u malom  grču ili grča uopće nema (slika br. 23b). Ili obrnuto, što znači da su gornji i donji ravni mišić u velikom grču, a lijevi i desni ravni mišić u malom grču ili grča uopće nema (slika br. 23c). Kako se ti mišići grče, oni vrše pritisak na bjeloočnicu, a bjeloočnica vrši pritisak na rožnicu, izvuku je i rožnica tada ima oblik elipse ili žlice (slike br. 23b i 23c).

                                                   Slika br. 23a                  Slika br. 23b                   Slika br. 23c

 

Kod oftalmološkog nalaza gdje je dijagnosticiran astigmatizam (slika br. 24) se vide tri brojke. Prva pokazuje dioptriju, druga jakost astigmatizma, a treća kut na kojem je taj astigmatizam. Na temelju nalaza može se vidjeti koji mišići su u većem, a koji u manjem grču.

 

Slika br. 24 – oftalmološki nalaz

 

Astigmatizam možemo slikovito usporediti s primjerom padobranca koji, u jednom trenutku, povuče dva suprotna užeta padobrana (slike br. 25a i 25b).

 

Slika br. 25a                                                                  Slika br. 25b

UKRATKO

PRIVATNA ORDINACIJA OPĆE MEDICINE, DR. PAVIĆ
Ulica Slavka Batušića 17, 10090 Zagreb
Tel: 01/3897-158, 01/3878-970 od 9-17h
E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Poštovani!

Ovim se tekstom  želimo predstaviti kako biste kao naši potencijalni pacijenti i korisnici bili upoznati čime se bavimo i u čemu smo uspješni.

Privatna ordinacija opće medicine iz Zagreba, čiji je vlasnik dr. med. Milan Pavić, upućuje svoje pacijente i korisnike kako će nakon samo jednog cjelovitog terapijskog postupka u  našoj ordinaciji naučiti riješiti svoje zdravstvene probleme za cijeli život.

Ono što uspješno  rješavamo u našoj ordinaciji jesu:

<!   1. Dioptrije - kratkovidnost, dalekovidnost, tzv. starosna dalekovidnost, astigmatizam, glaukom ili povišeni očni tlak.

<!   2.  Osim očiju i vida, u našoj ordinaciji, uspješno rješavamo tegobe koje ljudi imaju u usnoj šupljini, tj. ustima.

<!   3. Smjer našeg djelovanja jest također da sačuvamo cjelovito zdravlje osoba koje nam se obrate. Zato ljudima dajemo smjernice za zdrav život i naučimo ih kako da izbjegnu zamke modernog načina života. Na taj način mogu, uz samo male promjene ponašanja, sačuvati zdravlje cijelog organizma za cijeli život, sve do duboke starosti.

 

<!   1a.  DIOPTRIJE

Prema  nekim se znanstvenim istraživanjima smatra da preko očiju i vida čovjek prima više od 90% informacija. Međutim čovjekov vid nikada nije bio ugroženiji nego u današnje  vrijeme. Korištenje računala, čitanje knjiga ili drugih publikacija, život pod umjetnim svjetlom, prenapregnutost očiju, stres i loša prehrana, sve to dovodi do toga da se vid i oči ubrzano  kvare. U našoj ordinaciji radimo smjernice kako da taj vid, ne samo popravimo, nego također da ga uščuvamo za cijeli život jakim i dobrim.

Dioptrije popravljamo očnim vježbama. Očna je jabučica okružena sa šest mišića, četiri ravna i dva kosa (slika 1).

Description: http://www.drmilanpavic.hr/img/1b.jpg
    Slika 1

Ti mišići pokreću očnu jabučicu u svim smjerovima (gore, dolje, lijevo, desno), ali također i naprijed nazad. Kada dolazi do grča ravnih mišića javlja se kratkovidnost (minus dioptrija). Kada dolazi do grča kosih mišića, javlja se dalekovidnost (plus dioptrija).  U ordinaciji objasnimo ljudima jednostavne očne vježbe, pomoću kojih ti mišići ponovo postaju gipki i elastični.(Dr. Pavić više od 24 g bavi se očnim vježbama, te je razvio vrlo brzu metodu popravka vida.)  Nakon vježbi očna jabučica poprima okrugli oblik i čovjek ponovo vidi dobro, blizu i daleko. Kako bismo bili sigurni da će se vid popravljati brzo i dobro,  našim pacijentima u ordinaciji testiramo vid, bez naočala i leća. Stanje vida, a također udaljenost od table kao i ostale parametre, upišemo u TEST VIDA. Nakon samo dvije vježbe, pacijenti odmah moraju vidjeti jedan, dva ili tri reda bolje. I to je pokazatelj da će se vid popravljati i kada budu samostalno vježbali izvan ordinacije. Jednom kada se postigne dobar vid, više se ne kvari. Samim gledanjem oka blizu i daleko, očni mišići se jačaju i vid je trajno dobar.

Slika 2

Na slici 2 vidimo da je pacijentica imala na desnom oku -1.00 a na lijevom oku -4.75. Prije provođenja vježbi (17.03.2011.) na lijevom oku s udaljenosti 4,67m nije prepoznala niti jedno slovo s testa vida. Nakon vježbanja provedena do 12.04.2011. lijevim okom vidjela je skoro sve redove. I desnim okom vidjela je znatno bolje. Mi također naučimo naše pacijente kako sačuvati svoj vid od svih modernih tekovina koje loše djeluju na oči, npr. dugotrajnog gledanja u računalo, fluorescentno  svjetlo, dugotrajno čitanje učenika i studenata i sl. Ljude, koji su već zašli  u određene godine, naučimo kako prirodnim putem spriječiti pojavu mrene ili katarakte, povišenog očnog tlaka ili glaukoma, makularnu degeneraciju i upale očiju.

1b. GLAUKOM

Glaukom možemo usporediti s gumenim balonom. Da bi gumeni balon dobio oblik lopte, treba u njega napuhati zrak. Taj komprimirani zrak stvara tlak koji drži balon napetim i u okruglom obliku. U oku imamo sličnu situaciju. Umjesto zraka, u oku se nalaze očna vodica, leća i staklovina. One su također pod određenim tlakom.  Zbog toga je oko okruglo poput lopte, pa može normalno obavljati fiziološke radnje. Ukoliko se taj tlak povisi, dolazi do određenih degenerativnih promjena koje nazivamo - glaukom. Glaukom nastaje zbog zastoja u otjecanju očne vode u prednjem očnom segmentu (slika 3a i 3b). Zbog toga dolazi do povećanog tlaka koji vrši pritisak na stražnji segment oka i uništava izlazište vidnog živca, (slika 3c) te to u konačnici dovodi do gubitka vida.

http://drmilanpavic.com/glaukom_files/image009.jpg http://drmilanpavic.com/glaukom_files/image093.jpg

     Slika 3a                      Slika 3b                                Slika 3c

U našoj ordinaciji kombiniranom terapijom i individualnim pristupom izliječimo glaukom za cijeli život.

Pacijentima koji nemaju dijagnosticiran glaukom, također izmjerimo očni tlak. Ukoliko je povišen, onda ga pritiskom na akupresurne točke odmah snizimo (slika 4a, 4b i 4c). Na slici 4a vidi se da je tlak bio na desnom oku (R) 21,7 mmHg, a na lijevom oku  (L) 21,0 mmHg. Nakon pritiska na akupresurne točke, snizio se na desnom (R) i na lijevom oku (L) na 18.3 mmHg (vrijeme mjerenja 5h i 47 min)(slika 4b). Pacijent je htio da mu se provjeri očni tlak nakon što je prošlo nešto više od sat vremena(vrijeme mjerenja 6h i 55 min).  Očni je tlak i tada zadržao niske vrijednosti,  desno (R)  i lijevo oko  (L) je imalo tlak od 18,0 mmHg (slika 4c).

Slika 4a                          Slika 4b                         Slika 4c

 

<!  2.  USNA ŠUPLJINA

 

U ustima se hrana žvače i usitnjava da bi se mogla lakše progutati. Hrana i voda, kada se nalaze zajedno, idealna su podloga za razmnožavanje bakterija. U današnje vrijeme ljudi većinom jedu modrenu hranu, mekanu, ljepljivu, slatku, industrijsku (što znači procesuiranu) koja nije prilagođena čovjekovoj evolucijskoj biti. Zbog takve hrane razmnožavaju se patogeni mikroorganizmi koji se duboko zavlače u džepove između zubi i desni. Tu stvaraju površinski karijes (karijes cakline) i dublji karijes (karijes dentina), zatim razaraju kost, uzrokuju parodontozu, što dovodi do klimavosti i ispadanja zubi. Putem tjelesnih tekućina odlaze i u druge dijelove tijela, npr. srce, sinuse, ždrijelo gdje se i dalje razmnožavaju i stvaraju probleme.

SUPEROREX, koji prirodno čisti usnu šupljinu, djeluje na dva načina:

1) Sadrži masne kiseline i ima specifičnu težinu lakšu od vode. Također ima specifičnu težinu lakšu od tjelesnih tekućina kao što su krv, slina, limfa. Zato duboko prodire između desni i zuba i ruši strukturu kolonija patogenih mikroorganizama i njihovih toksina.

2. Superorex ima takvo svojstvo da privlači (lijepi) patogene mikroorganizme, toksine, aditive i sve druge neprirodne tvari koje se nalaze u usnoj šupljini. Nakon što čovjek ispljune Superorex, njime izbaci i sve te štetne tvari. Nakon korištenja SUPEROREXA, dah iz tih usta, odiše svježinom i zdravljem (slika 5).

Slika 5

<    3.  ZDRAVLJE ZA CIJELI ORGANIZAM

Stanice ljudskog organizma djeluju tako da hrana koja uđe u stanice sagori, pretvori se u toplinu i energiju, i zatim otpadne tvari izađu vani iz stanica. Znači, da bi neka stanica bila zdrava, bitno je da se otpadne tvari iz nje potpuno eliminiraju. Za to su potrebna dva važna procesa: čišćenje organizma i pravilna kiselo-lužnata (acido-bazna) ravnoteža. Ta dva procesa su povezana. Prilikom kemijskih reakcija stvara se kiseli otpad. Virusi, bakterije i gljivice  hrane se tim otpadom i još više zakiseljuju organizam. Da bi tijelo bilo bez virusa, bakterija i gljivica, tijelo treba uvijek biti blago lužnato. Kada čovjek unosi hranu, kojom tijelo u kiselo-lužnatoj ravnoteži postaje blago lužnato, unose se i enzimi, minerali, vitamini i sve one vrijedne hranjive tvari koje pomažu da se biokemijske reakcije u stanicama odvijaju neometano, i da se kiseli otrovni otpad iz stanica neprestano čisti.

Današnji čovjek većinom unosi u tijelo procesuiranu (industrijsku) hranu koja zakiseljuje tijelo. U takvom tijelu, kiseli otrovi ne mogu izaći, te štetno djeluju na organe. Na primjer stvaraju se upale, kada mokraćna kiselina napada zglobove (giht), nekontrolirano bujanje stanica kada toksini napadaju zdrave stanice (tumori), suženje na krvnim žilama kada se bakterije nasele na stjenkama krvnih žila (plak), kao i druge bolesti koje nastaju zbog kiselog organizma.

Svoje pacijente i korisnike naučimo kako da im, uz  vrlo male promjene svog ponašanja i prehrambenih navika, kiselo-lužnata ravnoteža u tijelu uvijek bude blago lužnata. Na taj se način u začetku izbjegavaju sve bolesti koje nastaju zbog kiselog organizma pa takav organizam postiže snagu, vitalnost i zdravlje (slika 6). 

 
 Slika 6

 

 

 

 

 

 

 

KAKO POPRAVITI VID U ROKU OD 7 DO 15 DANA

MOJ RAZVOJNI PUT

UVOD

Zovem se Milan Pavić, po zanimanju sam liječnik sa zvanjem doktor medicine. Bavim se prirodnim liječenjem vida (slika br. 1a).

pavic.jpg

Slika br. 1a

Prirodnim liječenjem vida bavim se u kontinuitetu od 1987. godine, znači već više od 28 godina. To je moje životno opredjeljenje i profesionalno se bavim time od trenutka kad sam diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Tim poslom se nisam bavio amaterski ili usputno, već sam svoj životni put usmjerio u tom pravcu. Moj uspon u istraživanju i stjecanju znanja iz prirodne oftalmologije nije bio brz, ali je bio kontinuiran i stalan. Radio sam kontinuirano u ordinaciji s pacijentima i neprestano promatrao, proučavao, mjerio njihove rezultate prije i poslije vježbanja. Uzastopnim provjeravanjem stanja njihovog vida nakon nekoliko mjeseci i zaključivanjem koja metoda vježbanja je za njih najbolja, došao sam do mnogih kvalitetnih i brzih rješenja kad je u pitanju prirodno liječenje dioptrije – kratkovidnosti, dalekovidnosti, mladenačke dalekovidnosti, astigmatizma ili cilindra i ambliopije ili slabovidnosti. S obzirom da se već dugi niz godina bavim liječenjem glaukoma ili povišenog očnog tlaka i tu sam došao do kvalitetnih rješenja, tako da sad i teže oblike glaukoma uspješno izliječim. Svoje djelovanje i liječenje na području očiju i vida sam proširio i na upale oka, te također uspješno liječim i one teže upale. Također uspješno spriječavam pojavu katarakte ili mrene, a kod onih ljudi gdje se ona nije još jako razvila, uz prirodno liječenje je potpuno izliječimo ili drastično smanjimo. Kada je u pitanju makularna degeneracija, s obzirom da znam osnovne principe njenog prirodnog liječenja, onda se za sada  bavim samo liječenjm početnih oblika makularne degeneracije. Također mojim pacijentima ili korisnicima dajem savjete kako da spriječe njen nastanak.

Ovim sam zaokružio većinu bolesti oka i nedostataka vida u današnje moderno vrijeme, te smatram da mojim pacijentima ili korisnicima mogu ne samo pomoći da se izliječe, već da sačuvaju svoj dobar vid kroz cijeli život. Svoje pacijente ili korisnike naučimo kako da pravilno gledaju ako dugotrajno rade na računalu, ili pod neonskim svijetlom, ili ako im je vid možda ugrožen zbog nekih drugih razloga. Pratim i razvoj novih tehnologija i to onih koji služe čovjeku za rad, kao i onih koji služe za zaštitu vida i očiju. Kombinacijom jednih i drugih, kao i umetanjem prirodnog ponašanja, uspijem dati najbolja rješenja mojim pacijentima ili korisnicima.

Razgovarajući sa raznim ljudima koji su čitali tekstove na našoj stranici i to posebno dio koji se odnosi na“Prednost očnih vježbi“ zaključio sam da su komentari podijeljeni. Jedna grupacija smatra da je tekst dugačak te da u današnje vrijeme brzog tempa života ljudi jednostavno nemaju vremena za čitanje dugih tekstova. Također su mi rekli da u tom tekstu nisu vidjeli moj razvojni put, te objašnjenje zašto sam se počeo baviti prirodnim liječenjem vida. Zatim nisu vidjeli na koji način sam razvijao i poboljšavao svoju metodu, a također nisu vidjeli svjedočanstva mojih pacijenata. S druge strane neki ljudi su mi opet rekli da ako ja liječim nešto na način koji nije uobičajen način liječenja, da trebam u tekstu objasniti razliku između mog načina liječenja i uobičajenog načina liječenja. Zatim da trebam objasniti tumačenja prirodne i klasične oftamologije,te pojasniti procese koji se odvijaju u oku prilikom nošenja naočala i prilikom prirodnog popravka vida. Ti ljudi smatraju da s obzirom da radim drugačije nego što je uobičajeno, trebam cijeli taj proces objasniti tako da čitatelji mogu shvatiti razliku između jednog i drugog stajališta. Oni smatraju da kratke tekstove treba pisati za poznate stvari i poznate procese. A nešto što nije dovoljno poznato, treba detaljno objasniti bez obzira na dužinu teksta. Da bi zadovoljio i ovu prvu grupaciju ovdje sam odlučio prikazati moj razvojni put kao i svjedočanstva nekih mojih pacijenata, a također i u osnovnim crtama napisati koje su prednosti prirodnog liječenja vida.Tekst je napisan kronološkim redom i na početku s podnaslovom „MOJ RAZVOJNI PUT – PRVI DIO“opisujem svoj razvojni put od trenutka kad sam kao dječak počeo nositi naočale te moja istraživanja u Hrvatskoj (gdje sam upisao i završio Medicinski fakultet u Zagrebu) i u svijetu, gdje sam nastojao pronaći način prirodnog liječenja vida. Zatim dolazi dio „ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA OKA koji je zasebna cjelina povezana s linkom. Ukoliko netko želi taj dio preskočiti treba samo nastaviti čitati tekst dalje u nizu (iako smatram da bi bilo poželjno, radi lakšeg razumijevanja, i taj dio pročitati). Zatim dolazi nastavak teksta s podnaslovom „MOJ RAZVOJNI PUT – DRUGI DIO“ u kojem ponovo opisujem svoj razvojni put. No u toj cjelini ne govorim o mom životu kad sam tražio da li uopće postoji metoda prirodnog liječenja vida. U tom dijelu mog života već sam znao da postoje metode po kojima se vid može popraviti prirodnom putem, te tu opisujem razvoj tih metoda kao i očnih vježbi koje sam koristio. Tu sam prikazao, kronološkim redom, kako sam s poboljšanjem metoda imao brže i bolje rezultate poboljšanja vida kod mojih pacijenata. U zadnjem dijelu te cjeline pod nazivom „PRIMJER BRZINE POPRAVKA VIDA NOVIH PACIJENATA“ pokazao sam, na primjeru pacijenta s dioptrijom od -4,50 na oba oka, kako se jako brzo vid popravlja po sadašnjoj najnovijoj metodi. On je za samo tri dana vježbanja svoju dioptriju upola smanjio. Također sam naveo primjer djevojčice koja je dioptriju od -1,00 popravila do savršenog vida u roku od tri dana.

I u posljednjoj cjelini s podnaslovom RAZLOZI ZBOG KOJIH SMATRAM DA BI SVAKI ČOVJEK TREBAO POPRAVITI SVOJ VID PRIRODNIM PUTEM“opisujem učestale degenerativne promjene koje s vremnom nastaju kao posljedica stalnih i dugotrajnih dioptrija, te kako s jednostavnim očnim vježbama dobijemo dobar vid i spriječimo te negativne posljedice. Tu sam spomenuo KRATKOVIDNOST KOD DJECE, kao i DALEKOVIDNOST KOD ODRASLIH, te koje sve degenerativne promjene mogu nastupiti zbog trajne dalekovidnosti. Posebno sam se osvrnuo na MAKULARNU DEGENERACIJU, a u odjeljku pod nazivom VODENA PUMPA opisao sam slučaj pacijentice s makularnom degeneracijom koja je nakon samo dvije vježbe ispravila iskrivljenu sliku u centralnom vidu.

MOJ RAZVOJNI PUT – PRVI DIO

 

Problem oslabljenog vida zainteresirao me od najranijih dana iz vrlo jednostavnog razloga, jer sam i sam bio kratkovidan i nosio naočale – slika moje osobne karte (slika br. 1b).

                     

Slika br. 1b                                                                        Slika br. 3

                                                Slika br. 2

 

Imao sam dioptriju od minus dva i pol (-2,50), što je prikazano na slici br. 2, a dobio sam je u najosjetljivijem razdoblju čovjekovog života - u pubertetu (slika br. 3). U to vrijeme je vrlo malo djece nosilo naočale,a ona djeca koja su ih nosila često su dobivala pogrdne nazive, kao npr. čoro, okac, očalinko i sl. To me je smetalo tako da sam cijeli svoj životni put usmjerio u tom pravcu. Upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu (slika br. 4), za vrijeme fakulteta išao sam na razmjenu u Španjolsku i Finsku (slika br. 5) i to na okulističke odjele.

                  

                   Slika br. 4                                                  Slika br. 5

 

                      

             Slika br. 6                                                     Slika br. 7

Za vrijeme boravka u Americi (slika br. 6) posjetio sam oftalmološki odjel Stanford Univeristy, koji se smatra jednim od najboljih medicinskih fakulteta u Americi i u svijetu (slika br. 7). Diplomirao sam 1985. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (slika br. 8) na okulističkom odjelu kod prof. dr. znanosti Ivana Ledića s temom „Strana tijela rožnice“(slika br. 9).

 

Slika br. 8

Slika br. 9

 

Nakon što sam završio Medicinski fakultet u Zagrebu (slike br. 10a i br. 10b), upisao sam i završio tečaj iz akumpunkture i moksibustije jer me zanimalo da li se putem akumpunkture može popraviti vid (slika br. 11).

 

             

Slika br. 10a                                                                Slika br. 10b

 

Slika br. 11

Nakon toga sam otišao u Njemačku gdje sam dvije godine učio i usavršavao znanje iz prirodne okulistike (slika br. 12).

 

 

                       Slika br. 12                                   Slika br. 13

 

Ujedno sam popravio svoj vid (slika br. 13). Zatim sam držao predavanja o prirodnom popravljanju vida na području Njemačke, Švicarske, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. O tom mom radu su pisale i neke novine i tjednici. U Hrvatskoj je o tome pisao „Nedjeljni vjesnik“ i“ Novi list“, a u Sloveniji tjednici „Aura“ i „7D“ (slika br. 14).

 

   

 

Slika br. 14

Godine 1995. sam otvorio privatnu ordinaciju u Zagrebu (slika br. 15) gdje sam se također nastavio baviti liječenjem vida.

 

Slika br. 15

 

Zahvaljujući radu u ordinaciji (slika br. 16) mogao sam pratiti popravak vida kod svojih pacijenata, te koristeći znanstveni pristup i njihova iskustva došao do najoptimalnijih rješenja za što brži i bolji popravak vida. O tom mom radu izvještavale su mnoge novine i TV kuće u Hrvatskoj.

Slika br. 16

To se može vidjeti na našoj stranici www.ordinacijamilanpavic.hr u odjeljku „Drugi o nama“.

 

Postoji nekoliko metoda prirodnog liječenja vida. Najpoznatija je metoda koju je uspostavio dr. Bates (slika br. 17a).

http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/drbates%5b1%5d.jpg           aldoshuxley.jpg                    seriepiper.jpg

Slika br. 17a                       Slika br. 17b                                 Slika br. 17c

Dr. Bates je diplomirao na sveučilištu Cornell u SAD-u, na Fakultetu za liječnike i kirurge. Specijalizirao se za očne bolesti i postao predavač oftalmologije na postdiplomskom studiju na njujorškom medicinskom fakultetu. Budući da nije bio zadovoljan teorijom i praksom službene medicine, odrekao se imenovanja kako bi imao vremena za očne vježbe. Njegovom su se metodom izliječili mnogi ljudi. Među poznatijima je i slavni engleski pisac Aldous Huxley, koji je napisao i knjigu o toj metodi liječenja pod nazivom „Umjetnost viđenja“ (slika br. 17b i slika br. 17c).

Metoda doktora Batesa je bila osnova po kojoj sam počeo raditi očne vježbe.

Iako sam i s metodom dr. Batesa imao rezultate popravka vida, nisam bio zadovoljan brzinom popravka. Zato sam cijeli život posvetio pronalaženju najbolje metode za popravak vida. Metodu popravljanja vida sam neprestano usavršavao, kako bih postigao da sada u samo sedam do petnaest dana vježbi moji pacijenti mogu popraviti vid. To se odnosi na one pacijente koji imaju niže dioptrije. Kod viših dioptrija treba vježbati nešto duže.

U daljnjem slijedu ću objasniti kako oko radi, te što se događa kod kratkovidnog i dalekovidnog oka. Ukoliko ste zainteresirani da u nizu ili slijedu pogledate anatomiju i fiziologiju oka samo kliknite na link Anatomija i fiziologija oka. Ukoliko želite čitati tekst bez ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE OKA tada nastavite dalje čitati bez klikanja na link.

MOJ RAZVOJNI PUT – DRUGI DIO

Dakle da se samo malo podsjetimo. Normalna očna jabučica je dugačka oko 24mm (slika br. 18a). Kod kratkovidnosti očna jabučica je izdužena jer su ravni mišići napeti (stegnuti), te stoga vrše pritisak na nju i izdužuju je (slika br. 18b). Kod dalekovidnosti su kosi mišići napeti (stegnuti) te guraju očnu jabučicu prema naprijed i skraćuju je (slika br. 18c).

           Slika br. 18a

 

 

                     Sika br. 18b                                           Slika br. 18c

Sada kada znamo kako izgleda i funkcionira normalno oko, te kako izgleda i funkcionira kratkovidno i dalekovidno oko, sada bih želio pojasniti kako se to može izliječiti. Mišići noge (slika br. 19) kao i mišići oka (slika br. 20) su isto tkivo, to je mišićno tkivo, ali su također i potpuno istovrsni mišići tzv. poprečno prugasti mišići. Svako tkivo koje je istog sastava jednako se i ponaša.

 

                 http://www.ordinacijamilanpavic.hr/images/1a%5b1%5d.jpg

Slika br. 19                                                                          Slika br. 20

Tako npr. kada se noga ugane ili slomi čovjek tada stavi gips, te nakon nekog vremena skine gips i pokuša hodati. No ne može, jer je mišić atrofirao tj. smanjio se zbog toga što neko vrijeme nije radio. Nakon toga taj čovjek radi vježbe fizikalne terapije. Mišiće noge isteže, zatim jača pa isteže i opet jača, da bi nakon nekog vremena te mišiće ponovo vratio u funkciju, te takav čovjek može ponovo normalno hodati (slika br. 21), a nakon nekog vremena i trčati (slika br. 22). Isto tako i mišićima oka možemo putem vježbi ponovo vratiti njihovu snagu, tako da oni vrate očnu jabučicu u njeno normalno stanje.

 

              

      Slika br. 21                                                   Slika br. 22

 

Dakle radimo po principu da se prvo ti mišići relaksiraju. Nakon toga ih dobro istegnemo i kad smo namjestili sve kako treba (pravilnu udaljenost i pravilno zamućenje) onda ti slabiji mišići guraju očnu jabučicu prema naprijed. Kad je u pitanju kratkovidnost oni je stišću, a kada je u pitanju dalekovidnost onda je izdužuju.

S obzirom da se već 28 godina bavim u kontinuitetu prirodnim liječenjem vida, radom s pacijentima u mojoj ordinaciji (slika br. 23) došao sam do mnogih kvalitetnih i brzih rješenja kad je u pitanju prirodno liječenje dioptrije – kratkovidnosti, dalekovidnosti, mladenačke dalekovidnosti, astigmatizma ili cilindra.

Slika br. 23

U daljnjem slijedu ću prikazati moj razvojni put po pitanju brzine i kvalitete popravka vida.

Prvo ću pokazati primjer popravka vida kod pacijenta dok sam vježbao po metodi doktora Batesa.

Na slijedećim nalazima vidimo da je gospodin Taboršak na desnom oku imao dioptriju -8,00, a na lijevom -5,00. (slika br. 24a - zaokruženo crvenom). Nakon vježbanja dioptrija mu se smanjila tako da je na desnom oku imao -5,00, a na lijevom -3,50. (slika br. 24a - zaokruženo zelenom). Daljnjim vježbanjem dioptrija mu se opet smanjila, te je na desnom oku došlo do -4,00, a na lijevom -0,75 (slika br. 24b – zaokruženo plavom).

Slika br. 24a

Slika br. 24b

Te vježbe su bile dugotrajne, te da bi došlo do određenih rezultata, ljudi su trebali biti jako uporni, tako da su mnogi od njih izgubili volju za vježbanje. S vremenom sam počeo raditi metodu istezanja očnih mišića, koja je pokazivala brže rezultate od vježbanja po Batesu. U daljnjem slijedu vidjeti ćemo primjer pacijenta koji je vježbao po toj metodi.

Imamo primjer testa vida kod gospodina Krešimira čija je dioptrija bila -2,00, a vježbao je s tom metodom. Trebalo mu je oko 20 dana da dođe do granice normalnog vida. Znači prije vježbanja vidio je sa 4,5 m (slika br. 25a – crvena strelica) prvi, drugi, treći i četvrti red na vidnoj tabli (slika br. 25a – zaokruženo crvenom). Nakon 19 dana vidio je s iste udaljenosti od 4,5 m (slika br. 25b – zelena strelica) još peti, šesti, sedmi i osmi red na vidnoj tabli. Dakle, nakon 19 dana vježbanja vidio je četiri reda bolje (slika br. 25b – zaokruženo zelenom).To znači da je došao do granice normalnog vida.

Slika br. 25a

 

Slika br. 25b

U daljnjem nizu ću pokazati primjere testova vida pacijenata koj su vježbali s najnovijom metodom koja je potpuno prilagođena ljudskoj prirodi  i evoluciji te se zato vid popravlja nemjerljivo brže nego prije. Želim napomenuti da se taj novi TEST VIDA radio isti dan i to samo nakon dvije vježbe.

No prije nego što krenem prikazati TESTOVE VIDA nekih  mojih pacijenata (koji su mi dopustili da javno pokažem njihove rezultate) želio bih kazati na koji način mi u ordinaciji ustanovimo da li se vid popravlja i koliko se popravlja nakon vježbanja.

Prije nego što napravimo vježbe, testiramo vid.

Kratkovidnim ljudima testiramo na daljinu (slika br. 26a), a dalekovidnima i na daljinu (slika br. 26a) i blizinu (slika br. 26b).

 

Slika br.26a                                              Slika br. 26b

Također izmjerimo sa koje udaljenosti ljudi vide veličinu slova od 1 cm. Nakon dvije vježbe ponovo testiramo vid pod istim uvjetima – ista udaljenost, isto svjetlo, te čovjek odmah mora vidjeti jedan, dva ili tri reda bolje. A također i udaljenost s koje se vidi veličina slova od 1 cm mora biti veća. Pomoću razlike vida između udaljenosti koju je pacijent vidio prije vježbanja i one povećane udaljenosti koju je pacijent vidio nakon vježbanja može se procijeniti kojom brzinom će se vid popravljati.

Npr. gospodin Igor (slika br. 27), koji je imao minus dioptriju s jakim astigmatizmom, je prije nego što je napravio dvije vježbe, vidio slovo P na vidnoj tabli (veličine 1 cm) s oba oka s udaljenosti od 1,77 m (slika br. 27 – crvena strelica). Nakon samo dvije vježbe to isto slovo na vidnoj tabli je mogao vidjeti s udaljenosti od 4,90 m (slika br. 27 – zelena strelica). Ako odbijemo tu novu veću udaljenost od manje početne udaljenosti /4,90 m - 1,77 m = 3,13 m/ dobiti ćemo udaljenost koliko je vid bolji u odnosu na stanje prije vježbi. Gospodin Igor je nakon samo dvije vježbe povećao tu udaljenost za više od 3 m (3,13 m). Kad postigne da to slovo na vidnoj tabli vidi sa 6 m, (a još mu treba 1,10 m) to se smatra savršenim vidom (vid 6/6). Ovo što je gospodin Igor postigao je jako dobar rezultat (nije lako postići tako dobar rezultat nakon samo dvije vježbe). Vidimo da je gospodin Igor vidio također i puna dva reda bolje na vidnoj tabli.

Slika br. 27

 

Na slijedećem TESTU VIDA vidimo da je djevojčica Antonija (slika br. 28) (kratkovidnost -1,50 na oba oka) prije vježbanja vidjela sa sigurnošću, sa udaljenosti od 6 m (slika br. 28 – crvena strelica), samo dva reda na vidnoj tabli. Donekle je nazirala slovo M u trećem redu i jedva slovo T u četvrtom redu na vidnoj tabli (slika br. 28 – zaokruženo crvenom).

Nakon samo dvije vježbe ona je sa iste udaljenosti od 6 m (slika br. 28 – zelena strelica) vidjela cijeli treći, cijeli četvrti, skoro cijeli peti i skoro cijeli šesti red na vidnoj tabli (slika br. 28 – zaokruženo zelenom).

Slika br. 28

 

Dakle dok je gospodinu Krešimiru, koji je vježbao po starijoj metodi, trebalo skoro 19 dana vježbanja da vidi četiri reda bolje, djevojčici Antoniji je za skoro isti ili vrlo sličan rezultat (skoro četiri reda bolje) trebalo napraviti samo dvije vježbe. Ovdje bih se zahvalio majci djevojčice Antonije kao i njenom ocu koji su dopustili da Antonijine rezultate javno pokažem. Također se zahvaljujem i svim ostalim ljudima koji su dopustili da javno pokažem njihove rezultate.

Također  bih pokazao i primjer ljubazne gđice Mihaele (slika br. 29) koja mi je dopustila da njen slučaj javno pokažem.

 

Slika br. 29

Na njezinom testu vida vidi se da je ona prije vježbanja sa desnim i sa lijevim okom vidjela samo tri reda na vidnoj tabli (slika br. 30 – zaokruženo crvenom). Također je ona prije vježbanja vidjela veličinu slova od 1 cm na vidnoj tabli s udaljenosti od 3,17 m (slika br. 30 – crvena strelica).

Nakon samo dvije vježbe ona je vidjela skoro tri reda bolje na vidnoj tabli sa desnim okom (slika br. 30 – zaokruženo zelenom), a s lijevim okom je vidjela gotovo dva i pol reda bolje na vidnoj tabli (slika br. 30 – zaokruženo plavom). Također se udaljenost s kojom je vidjela veličinu slova od 1 cm na vidnoj tabli, nakon dvije vježbe je bila veća (3,74 m) (slika br. 30 – zelena strelica). Dakle, nakon samo dvije vježbe ona je mogla vidjeti slovo veličine 1 cm za više od pola metra

Slika br. 30

 

PRIMJER BRZINE POPRAVKA VIDA NOVIH PACIJENATA

Ovdje bih spomenuo i slučaj gospodina Mira ( slike br. 31a i 31b) koji je imao dioptrijju -4,50 na oba oka.

Prvi dan je bio kod nas u ordinaciji 5. veljače 2015.

 

Slika br. 31a                                                  Slika br. 31b

On je sa udaljenosti od 1,40 m od vidne table (slika br. 32 - crvena strelica) prije vježbi vidio s oba oka prvi, drugi, treći i četvrti red na vidnoj tabli (Slika br. 32 - zaokruženo crvenom). Nakon nekoliko vježbi ponovo sam mu testirao vid s iste udaljenosti i pod istim svjetlom. Tada je vidio s iste udaljenosti od 1,40 m (slika br. 32 – zelena strelica) još i cijeli peti red i pola šestog reda na vidnoj tabli. Dakle vidio je jedan i pol red bolje nakon vježbi (slika br. 32 - zaokruženo zelenom). Gospodin Miro mi je rekao da će biti još dva dana u Zagrebu, te me zamolio da dođe kod mene u ordinaciju pa da ja s njim vježbam ta dva dana, tako da on može dobro naučiti kako se rade vježbe. Pristao sam, te smo se dogovorili da se vidimo drugi dan.

 

TESTIRANJE VIDA - PRVI DAN

Slika br. 32

Drugi dan, a to je bilo 6. veljače 2015. gospodinu Miru sam najprije testirao vid prije bilo kakve vježbe. S obzirom da je pravilo, ako pacijent postigne toliko dobar vid da nakon vježbanja već vidi šesti red na vidnoj tabli, tada drugi dan prije vježbanja mu treba testirati vid s nove veće udaljenosti (svoje pacijente naučim kako da odrede tu novu veću udaljenost). Za gospodina Mira ta nova veća udaljenost je bila 1,95 m od vidne table (slika br. 33 - crvena strelica). Ovdje bih još jednom napomenuo da sam gospodinu Miru prvi dan testirao vid s 1,45 m od vidne table, a drugi dan s 1,95 m od vidne table što je 50 cm (pola metra) veća udaljenost. S te nove udaljenosti gospodin Miro je vidio s oba oka prvi i drugi red, a u trećem redu je vido dva slova H i C, dok slovo M u trećem redu nije vidio. Još je jedva nazirao slovo E u četvrtom redu (slika br. 33 - zaokruženo crvenom). Nakon sat vremena vježbanja, gdje sam ja pomagao gospodinu Miru prilikom vježbanja, ponovo sam mu testirao vid s te nove veće udaljenosti (1,95 m od vidne table – slika br. 33 – zelena strelica). Tada je vidio cijeli treći red (i slovo M), zatim cijeli četvrti red (osim slova R u četvrtom redu) i cijeli peti red. Također je vidio i dva slova u šestom redu (slika br. 33 - zaokruženo zelenom). Dakle, on je sad vidio taj drugi dan dva reda (i nešto malo više) bolje nego prije vježbanja.

 

TESTIRANJE VIDA – DRUGI DAN

Slika br. 33

 

Treći dan, a to je bilo 7. veljače 2015. gospodin Miro je ponovo došao vježbati. S obzirom da je pravilo ako pacijent postigne toliko dobar vid da nakon vježbanja već vidi šesti red, tada slijedeći dan prije vježbanja, treba testirati vid s nove veće udaljenosti. Tu novu veću udaljenost odredim prema stanju pacijentovog vida, a svoje pacijente naučim kako da sami kod kuće odrede tu novu veću udaljenost. Sad je ta nova veća udaljenost bila 2,30 cm od vidne table (slika br. 34 - crvena strelica). Dakle, prvi dan sam mu testirao vid s 1,45 m udaljenosti od vidne table, a sad treći dan vježbanja gospodin Miro je postigao toliko dobar rezultat da sam mu već testirao vid s 2,30 m od vidne table. To je 85 cm veća udaljenost nego prvi dan. Prije vježbanja taj treći dan gospodin Miro je s oba oka vidio prvi, drugi, treći i četvrti red na vidnoj tabli (slika br. 34 - zaokruženo crvenom). Nakon sat vremena vježbanja gdje sam pomagao gospodinu Miru prilikom vježbanja, ponovo sam mu testirao vid s te nove veće udaljenosti (2,30 m od vidne table)(slika br. 34 - zelena strelica). Tada je vidio cijeli peti red, cijeli šesti red i skoro cijeli sedmi red na vidnoj tabli (osim dva slova u sedmom redu) (slika br. 34 - zaokruženo zelenom). Dakle, gospodin Miro je nakon sat vremena vježbanja taj treći dan vidio s te nove veće udaljenosti skoro tri reda bolje na vidnoj tabli.

 

TESTIRANJE VIDA – TREĆI DAN

Slika br. 34

Ovdje bih želio još nešto dodati što smatram da je bitno. Naime, gospodin Miro je prvi dan vježbanja (prije nego što smo počeli vježbati) vidio slovo P u sedmom redu (koje je veličine od 1 cm) s oba oka sa udaljenosti od 65 cm (0,65m) (slika br. 32 - plava strelica). Nakon samo tri dana vježbanja gospodin Miro je to slovo P u sedmom redu (veličine od 1 cm) tada vidio s udaljenosti od 230 cm od vidne table (2 m i 30 cm) (slika br. 34 – plava strelica). Ako oduzmemo 230 cm – 65cm dobijemo 165 cm ili 1 m i 65 cm. Znači da čovjek koji ima dioptrijju -4,50 na oba oka je nakon samo tri dana vježbanja postigao takav rezultat da slovo veličine od 1 cm u sedmom redu vidi sa 2 m i 30 cm (slika br. 34 - plava strelica).

Ovdje želim još nešto pojasniti. Kad čovjek vidi s 4 m od vidne table veličinu slova od 1 cm to je vrlo dobar vid (dioptrija od nekih -0,25 pa do -0,50). Dakle, to je granica normalnog vida. Ako analiziramo rezultate koje je gospodin Miro postigao, vidimo da je on u ta tri dana vježbanja vidio bolje za 1 m i 65 cm. Ako podijelimo 1 m i 65 cm s tri dobijemo 55 cm (0,55 m).To znači da se po danu prosječno udaljavao 55 cm od vidne table (nešto više od pola metra) Ako oduzmemo 4 m od 2 m i 30 cm to iznosi 1 m i 70 cm. Znači da gospodinu Miru treba još 1 m i 70 cm da dođe do granice normalnog vida. Ako bi se i dalje udaljavao 55 cm po danu vježbanja, to znači da bi u slijedeća tri dana vježbanja savladao još 1 m i 65 cm. A to je vrlo blizu 1 m i 70 cm, što je granica normalnog vida. Po tom računu ispada da bi za još tri dana vježbanja gospodin Miro došao do skoro 4 m od vidne table (3 m i 95 cm). To znači da čovjek koji ima dioptriju od -4,50 (što je velika dioptrija) za šest dana pravilnog vježbanja može doći do granice normalnog vida (dioptrija od -0,25 do -0,50). Smatram da je to izvanredan rezultat. No ako uzmemo u obzir da kod nekih ljudi očni mišići trebaju dva dana odmora da se stabiliziraju na toj novoj manjoj dioptriji, to onda ispada osam dana vježbanja da se od dioptrije -4,50 dođe do granice normalnog vida. Smatram da je i to izvanredan rezultat. No trebamo uzeti u obzir da čovjek nekad vježba bolje, a nekad lošije, da je nekad bolje, a nekad lošije raspoložen, da su mu oči nekad odmornije, a nekad umornije pa sve to također utječe na brzinu popravka vida. Dakle, ako uzmemo  u obzir sve te parametre koji usporavaju popravak vida, unatoč svemu tome, smatram da je popravak vida po novoj metodi koja je evolucijski i biološki prilagođena čovječjem oku i vidu, izrazito kvalitetan i brz.

U daljnjem slijedu ću objasniti zašto je moguće da se vid tako brzo popravlja. Naime, čovjek koji živi prirodnim životom prebacuje pogled sa daljine na blizinu i sa blizine na daljinu od nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta dnevno. Kad čovjek gleda na blizu oko se izduži na 25 mm, a kad gleda na daljinu, tada se skrati na 24 mm, što znači da se izdužuje i skraćuje u rasponu od 1 mm. Oko, kad je produženo za 1 mm to je ekvivalent dioptriji od -3,00. Znači da se zdravo oko izdužuje i skraćuje od normalnog vida pa do dioptrije od -3,00 od nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta dnevno. Znači da zdravo oko ima toliku evolucijsku snagu da se dnevno nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta može izdužiti do dioptrije od -3,00 i ponovo vratiti na vid bez dioptrije. Zato se i događa da ako se očne vježbe usklade s čovjekovom prirodom i evolucijom se vid vrlo brzo popravlja. Ako očni mišići imaju toliku potencijalnu snagu da na dnevnoj razini nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća puta izduže i skrate očnu jabučicu od dioptrije -3,00 pa do vida bez dioptrije, tada je logično da uz pravilno vježbanje dioptrija od -3,00 /ili veća/ vrlo brzo dolazi do normalnog vida. 

Djevojčica Marta (slika br. 35) je bila sa roditeljima u ordinaciji 24. travnja 2015.

Slika br. 35

Na lijevom oku je imala skoro normalan vid, a na desnom oku je imala dioptriju -1,00. Sa udaljenosti od 6,00 m (slika br. 36 – crvena strelica) sa slabijim desnim okom vidjela je prvi, drugi i treći red na vidnoj tabli (slika br. 36. – zaokruženo crvenom). Nakon samo dvije vježbe u ordinaciji ponovno sam joj testirao vid sa iste udaljenosti od 6,00 m (slika br. 36 – zelena strelica). Ona je sa slabijim desnim okom tada vidjela još četvrti red na vidnoj tabli te slova F, H i N u petom redu na vidnoj tabli i slovo L u šestom redu na vidnoj tabli (slika br. 36 – zaokruženo zelenom).

Slika br. 36  

Iako smo dogovorili ponovne konzultacije 4. svibnja 2015. jer je Martinim roditeljima tako odgovaralo, oni su rekli da je Marta vježbala samo tri dana. Nakon toga je postigla sa desnim okom savršen vid i više nije vježbala. Prilikom konzultacija u ordinaciji ponovno sam joj testirao vid sa udaljenosti od 6,00 m (slika br. 37 – crvena strelica) i Marta je tada vidjela osam redova na vidnoj tabli (slika br. 37 – zaokruženo crvenom). Dakle, u samo tri dana vježbanja Marta je vidjela pet redova više na vidnoj tabli. Želio bih napomenuti da osmi red koji je Marta vidjela sa 6,00 m čovjek s normalnim vidom treba vidjeti sa 4,50 m. To znači da je Marta postigla još bolji vid od prosječnog. Unatoč tome u ordinaciji smo napravili još dvije vježbe te je nakon te dvije vježbe Marta sa udaljenosti od 6,00 m (slika br. 37 – zelena strelica) vidjela još četiri slova u devetom redu na vidnoj tabli (slika br. 37 – zaokruženo zelenom). To znači da je Marta u tri dana vježbanja postigla fantastičan rezultat. Ovim putem bih želio zahvaliti Martinim roditeljima što su dopustili da javno pokažem njezine rezultate.

Slika br. 37

Također bih spomenuo primjer gospodina Milana (slika br. 38a) čija je dioptrija bila +3,50 ali mu se na zadnjem mjerenju dioptrija povećala na +3,75.

Slika br. 38a

Gospodin Milan je dalekovidan pa sam mu testirao vid na blizinu. On je prije početka vježbanja sa udaljenosti od 38 cm (slika br. 38b – crvena strelica) sa oba oka vidio četiri reda na vidnoj tabli (slika br. 38b – zaokruženo crvenom). Nakon samo dvije vježbe sa iste udaljenosti od 38 cm (slika br. 38b – zelena strelica) on je vidio još peti, šesti i više od pola sedmog reda na vidnoj tabli (slika br. 38b – zaokruženo zelenom). To znači da je gospodin Milan nakon samo dvije vježbe vidio više od dva i pol reda bolje na vidnoj tabli.

Slika br. 38b

 

Gospođica Michelle (slika br. 39) je bila kratkovidna na oba oka. No kako joj je u mladim danima desno oko povremeno bježalo u stranu, vidni živac je na njemu bio slabije razvijen. Zbog toga joj je vid na desnom oku bio puno lošiji nego na lijevom. Vježbajući po našim uputama gdje sam joj, zbog specifičnog stanja njenih očiju, dao i terapiju svijetlom, vid joj se popravio i izjednačio na oba oka.

Slika br. 39

Ovdje bih se još jednom zahvalio svim pacijentima koji su dopustili da javno pokažem njihove rezultate.

 

RAZLOZI ZBOG KOJIH SMATRAM DA BI SVAKI ČOVJEK

TREBAO POPRAVITI SVOJ VID PRIRODNIM PUTEM

 

    Sam osjećaj dobrog vida u bilo kojem trenutku, a da čovjek nije ovisan o pomagalima, je nešto za što smatram da nije potrebno posebno opisivati.

   Vježbe su izrazito poboljšane te brzina popravka vida izaziva toliko dobar osjećaj da vježbe nisu ljudima napor, već radost. Nakon što se vid popravi, trajno ostaje tako popravljen bez vježbi za održavanje. Samim time što čovjek gleda blizu - daleko, vid ostaje trajno oštrim.

   Većina ljudi koji su popravili svoj vid prirodnom putem su to napravili da bi mogli živjeti, raditi i gledati bez ograničenja koja im nameću optička pomagala. No smatram da to nije najveća dobrobit koju dobije čovjek kad je popravio vid prirodnim putem. Popravljen vid je nešto što ljudi odmah primijete gledajući život oko sebe. Ali ona dobrobit koja se dobije s popravljenim vidom, a koja je, možemo kazati, „skrivena“, je po mom mišljenju puno važnija od samog osjećaja dobrog vida. U daljnjem tekstu ću govoriti o tim“ skrivenim“ ili manje vidljivim dobrobitima popravljenog vida.

       „SKRIVENE“ DOBROBITI POPRAVKA VIDA PRIRODNIM PUTEM

  Prvo bih želio napomenuti da kod vježbanja očnih mišića nema nikakvih nuspojava. Dapače, očna jabučica koja je nakon vježbi dovedena u prirodno stanje, spriječava sve moguće degenerativne pojave nastale zbog izobličene očne jabučice kod kratkovidnosti i dalekovidnosti.

       KRATKOVIDNOST KOD DJEVOJČICA:

    Od popratnih tj. nuspojava kratkovidnosti, a posebno visoke kratkovidnosti, spomenuti ću ablaciju retine (odljepljenje mrežnice). Možemo uzeti kao primjer djevojčice koje imaju malu kratkovidnost. U pubertetu ta kratkovidnost zna narasti tako da od neke male dioptrije od npr. -1,50 ili -2,00 u nekoliko godina naraste na -4,00, -5,00, -6,00 pa čak i više. Kad te djevojčice postanu zrele žene koje žele imati djecu, tada zbog tako visoke dioptrije porođaj trebaju napraviti putem carskog reza. Naime, porođaj je napor i pritisak, te oftalmolog zbog toga preporuči ginkologu carski rez da prilikom tog napora kod porođaja ne dođe do ablacije retine. Carski rez je operativni zahvat koji nosi sa sobom određeni rizik, a sa svakim slijedećim porođajem i slijedećim carskim rezom, rizik je sve veći. S našom metodom prirodnog popravljanja vida, u slučaju manje dioptrije, vid se popravi već za 7 do 10 dana. Tako je  bilo i kod djevojčice Antonije. Dakle, s tim kratkim vježbanjem vid se popravi, te mi kod djevojčica taj budući negativni slijed, već u startu spriječimo.

    KRATKOVIDNOST KOD DJEČAKA:

    Kod dječaka je ista situacija. I kod njih se u pubertetu dioptrija vrlo često jako poveća. Oni tada imaju problema s izborom zanimanja. Neka zanimanja kao što su piloti, profesionalni vozači, zatim vojna ili poluvojna zanimanja kao vojnici, policajci, vatrogasci i sl. s velikim dioptrijama se ne mogu obavljati. Također i sportske discipline kao i profesionalni sport, njima je onemogućen. Ujedno s obzirom da su dječaci u igri s drugim dječacima skloni trčanju, skakanju, kretanju te općenito sportskim nadmetanjima, postoji opasnost da prilikom tih radnji dođe do ablacije retine, što u konačnici može loše završiti. S vrlo kratkim vježbanjem očnih mišića mi takav mogući negativni slijed u startu spriječimo.

     PREZBIOPIA /tzv. STAROSNA DALEKOVIDNOST/ I CIRKULACIJA U OKU

    Kod ljudi koji imaju prezbiopni plus /tzv. starosna dalekovidnost/ njihova očna jabučica je skraćena i ne može  se izdužiti prilkom gledanja na blizu. S daljnjim kvarom vida takvim ljudima se daju tzv. progresivne (multifokalne) leće (slika br. 40a) koje još više spriječavaju očnu jabučicu da se giba naprijed – nazad. Na slici br. 40b je prikazana multifokalna (progresivna) plus leća, a na slici br. 40c je prikazana multifokalna (progresivna) minus leća.

 

Slika br. 40a

 

      

Slika br. 40b - multifokalna plus leća      Slika br. 40c - multifokalna minus leća

 

S obzirom da su ljudi kao živa bića evoluirali tj. razvili na način da su u neko doba dana trebali biti jako mirni, a vid im je trebao biti jako dobar, onda se oko razvilo tako da ima svoju posebnu cirkulaciju. Zato je pojačana opskrbljenost s krvi neovisna od srčane cirkulacije. Naime, prokrvljenost skoro svih organa u tijelu ovisi o snazi srčane pumpe. Tako ako želimo da nam srce bolje radi i da su nam posljedično organi i tkiva bolje opskrbljeni krvlju, što znači bolja prehrana, više kisika i bolje odvođenje otpadnih tvari, onda trebamo trčati, kretati se, raditi određene sportske vježbe i sl. Tada srce brže i bolje radi te bolje pumpa krv u organe i tkiva. No ljudi kao vrsta su, kroz milijune godina evolucije, često trebali biti mirni a da im je vid jako dobar i oštar. Za dobar vid potrebna je dobra opskrbljenost krvlju (jer krv donosi kisik i hranjive tvari, a odnosi otpadne tvari). Možemo pretpostaviti slučaj u kojem je primitivni čovjek u zasjedi s primitivnim lukom i strijelom čekao životinju. Ako je bio u šumi u sumrak, svjetlo je već bilo loše. U takvim otežanim uvjetima on je morao vidjeti opreznu životinju i ustrijeliti je (slika br. 41).

http://www.hdwallpaperscool.com/wp-content/uploads/2014/06/deer-hunting-desktop-hd-wallpapers-full.jpg

Slika br. 41

IZVOR: www.pixgood.com

    U međuvremenu je neprestano gledao blizu oko sebe da mu se neopaženo ne približi neka otrovna zmija ili neka druga manja opasna životinja (npr. škorpion, otrovni pauk i sl.) koja bi ga mogla ozlijediti. Također je stalno gledao u daljinu u svim smjerovima da bi na vrijeme primijetio moguću divlju zvijer koja bi ga mogla napasti. Očne jabučice bi se tada neprestano izduživale i skraćivale. Stoga bi se u stražnjem dijelu oka gdje su koncentrirane krvne žilice žilnice, stalno stvarao podtlak i tlak koji bi potiskivao krv u cijelu očnu jabučicu te je tako hranio i odnosio otpadne tvari. Možemo uzeti i primjer kad bi žene bile sa djecom sakrivene u nekom žbunju, jami, pećini i sl. Tada bi bile vrlo mirne i čekale bi da neprijateljski ratnici ili divlje zvijeri prođu, a njihove oči su neprestano gledale blizu - daleko te pumpale krv u oko. Također prilikom branja plodova voća i povrća ljudi su stalno bili na oprezu i gledali blizu - daleko. Čak i kad bi se odmarali na nekoj čistini, neprestano su gledali blizu - daleko. Blizu - jer bi npr. šivali kožu i primitivnu odjeću, a daleko - da bi na vijeme uočili moguću opasnost (slika br. 42).

http://blog.healthkismet.com/wp-content/uploads/2012/06/cavemen-food-nutrition.jpg

Slika br. 42

IZVOR: www.defineci.yetkin-forum.com

 

    Ako bi u takvim trenucima, kad je čovjek morao biti izrazito miran, opsrkrbljenost oka krvlju ovisila o srcu i kretanju, tada čovjek uopće ne bi mogao opstati kao vrsta. Vid je morao biti oštar i kad čovjek miruje i kad trči. Zato je oko razvilo svoju posebnu cirkulaciju, a to je da čovjek treba stalno naizmjenično gledati blizu (očna jabučica se izduži)(slika br. 44a) i daleko (očna jabučica se skrati) (slika br. 43a) da bi se krv potiskivala u oko. Naime čovječje oko je evolucijski napravljeno da više gleda na daljinju, a manje na blizinu. Kad normalno ljudsko oko gleda na daljinu mišići koji okružuju očnu jabučicu su potpuno opušteni. Takva očna jabučica ima oblik kugle i dugačka je 24mm(slika br. 43a). No kad čovjek pogleda na blizu, tada ravni mišići koji okružuju oko s gornje, donje, unutarnje i vanjske strane stisnu očnu jabučicu, izvrše pritisak na nju te je izduže za npr. 1 mm (slika br. 44a). Takva izdužena očna jabučica se prilagodi na sliku koja dolazi iz blizine te jedino na taj način može izoštriti tu blisku sliku. S obzirom na to da je čovjek morao, da bi opstao kao vrsta, neprestano gledati na daljinju i na blizinu, očna jabučica se neprestano skraćivala i izduživala. No čovjek je također trebao vidjeti dobro i kad trči, kad hoda i kad miruje. S obzirom na način života, trebao je vidjeti oštro kad gleda na okruženje sa strane, lijevo i desno, gore i dolje. Zato se čovječje oko razvilo tako da je stalno u pokretu. Smatra se da se oko pomakne od 30 000 do 100 000 puta dnevno. Smatra se također da kod ljudi koji imaju dobar vid i žive prirodnim životom, da se oko akomodira na blizu - daleko (akomodacija znači prebacivanje pogleda sa daljine na blizinu i sa blizine na daljinu) od nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta dnevno. To znači da se oko kad gleda na blizu izduži na 25 mm, a kad gleda u daljinu se skrati na 24 mm.

Znači da zdravo oko ima toliku evolucijsku snagu da se dnevno nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta može izdužiti do dioptrije od -3,00 i ponovo vratiti na vid bez dioptrije (kod dioptrije od -3,00 očna jabučica je duža jedan milimetar /25 mm/. Zato se i događa da ako se očne vježbe usklade s čovjekovom prirodom i evolucijom se vid vrlo brzo popravlja. Ako očni mišići imaju toliku potencijalnu snagu da na dnevnoj razini nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća puta izduže i skrate očnu jabučicu od dioptrije -3,00 pa do vida bez dioptrije, tada je logično da uz pravilno vježbanje dioptrija od -3,00 /ili veća/ vrlo brzo dolazi do normalnog vida).

Kod tako izduženog oka (slika br. 44a) stijenke žilica u stražnjem dijelu oka se relaksiraju te se žilice prošire (slika br. 44b). Protočnost postaje veća te se žilice napune krvlju. U slijedećem trenutku, kad čovjek pogleda na daljinu (slika br. 43a) kosi mišiči snažno gurnu očnu jabučicu prema naprijed, skrate je (slika br. 43a) pa poslijedično tome stisnu te napunjene žilice(slika br. 43b).

      

        Slika br. 43a       Slika br. 43b          Slika br. 44a            Slika br. 44b

Krv iz žilica pod utjecajem sile se potiskuje prema onom pravcu gdje je manji otpor, te tako opskrbljuje oko s kisikom i hranjivim tvarima. U slijedećem trenutku kad čovjek pogleda na blizu, oko se ponovo izduži, kapilare se prošire (stvori se podtlak), krv ponovo nahrupi u njih i proces se ponavlja.

S obzirom da smatram da je važno dobro razumjeti mikrocirkulaciju u oku, onda ću cijeli taj krvožilni sustav u mrežnici stražnjeg dijela oka usporediti s harmonikom i objasniti ću ga malo detaljnije.

Dakle, srce pumpa krv u arterije. To je krv koja je prethodno dobila kisik (prolaskom kroz pluća) i također je obogaćena s hranjivim tvarima koje je dobila iz želuca i crijeva. Zatim takva krv dolazi do organa ili tkiva gdje vrši izmjenu tvari na način da krv iz arterija prelazi u arteriole (male arterije) (slika br. 45a) te zatim iz arteriola prelazi u kapilare (slika br. 45a). Kapilare su vrlo uske krvne žile čije su stijenke tanke i propusne. Kroz njih kisik i druge hranjive tvari izlaze, te kroz međustaničnu tekućinu dolaze do stanica tih tkiva, a otpadne i ostale tvari iz stanica ulaze u kapilare (slika br. 45b).

Zatim ta krv koja je prepuna otpadnih tvari ulazi u venule (male vene) (slika br. 45a), a iz venula ulazi u vene (slika br. 45a). Zatim venskim sustavom prolaskom kroz pluća izbacuje ugljični dioksid, a prolaskom kroz crijeva i bubrege izbacuje ostale otpadne tvari.

 

                              Slika br. 45a                                     Slika br. 45b 

Takav sustav izmjene tvari funkcionira prolaskom krvi kroz sve organe u tijelu. Srce stalno pumpa krv, ta krv je pod određenim pritiskom (ili tlakom) i na taj način svaki organ dobije dovoljno krvi. Ukoliko se čovjek bavi određenim sportskim aktivnostima te trči, ubrzano hoda, pliva, vježba i sl. tada srce još brže radi te još jače pumpa krv. To je zato što tijelo pod povećanim naporima treba više kisika i hranjivih tvari. Ujedno metabolizam se ubrzava te se stvara više otpadnih tvari koje se također bolje odvode ako je struja krvi brža. No kad je u pitanju oko i očna jabučica onda tu postoji određena razlika. Ovdje ću hipotetski objasniti koja je razlika između cirkulacije krvi u nekom drugom organu i u oku. S obzirom na funkciju oka i vida onda oko treba biti jako dobro opskrbljeno s krvlju i kad čovjek miruje i kad je u pokretu. Stoga je oko kroz evoluciju stvorilo svoju vlastitu cirkulaciju o čemu sam već govorio. U daljnjem tekstu ću u kratkim crtama objasniti na koji način krvne žile u oku rade da bi osigurale dobru cirkulaciju bez obzira na usporen ili ubrzan rad srčane pumpe. Zato ću se poslužiti usporedbom s harmonikom. Na slici br. 45a vidimo da krv iz arterija ide u arteriole, zatim prolazi kroz kapilare.Iz kapilara ide u venule i zatim u vene. Zamislimo sliku tog sustava (slika br. 45a) tako da je smjestimo u žilnicu (slika br. 46c). Čovjek gleda u daljinu mišići su opušteni, očna jabučica nije pod pritiskom i dugačka je 24mm (slika br. 46a). Krvne žile u mrežnici su normalne širine (ni stisnute ni razvučene) (slika br. 46b i slika br. 46c). U takvom opuštenom stanju oka, cirkulacija krvi je dostatna te se prehrana i odvođenje otpadnih tvari odvija bez poteškoča. No sad se događa da čovjek pogleda na blizu. Ravni mišići stisnu očnu jabučicu i produže je (slika br. 47a). Oko, sad iz opuštenog stanja, gdje se nije trebala koristiti energija za napinjanje vanjskih očnih mišića, prelazi u stanje neravnoteže gdje ravni mišići stišću i produžuju očnu jabučicu pa to zahtijeva i više energije. Dakle treba više kisika i hranjivih tvari, kao i bolje odvođenje otpadnih tvari. A to znači i bolja cirkulacija. Nakon što su ravni mišići stisnuli očnu jabučicu te je produžili (na npr. 25mm) oni su posljedično raširili i žilnicu. U žilnici se stvorio veći prostor te se u tom trenutku stijenke vena u žilnici rašire (slika br. 47b i slika br. 47 c). Protočnost postaje veća, stvori se negativni tlak (podtlak) koji povuče (kao usisavač) krv iz venula a također i iz kapilara koje su bliže venulama (koje gravitiraju prema venulama).

Na taj način se ta venska krv brzo povuče iz kapilara koje su bliže venulama kao i iz samih venula. Također izdužena očna jabučica, a time i šira žilnica, uvjetuje da se i stijenke arterija koje su u žilnici, (a ne samo vena) rašire, protočnost postaje veća, te se također stvori podtlak zbog kojeg arterijska krv vrlo brzo uđe u arterije žilnice. Znači, kad čovjek pogleda na blizu, ravni mišići stisnu očnu jabučicu, izduže je (slika br. 47a) te posljedično relaksiraju stijenke i arterija i vena u žilnici. Protočnost postaje veća, stvori se negativni tlak (podtlak) koji povuče krv. Arterije povuku krv iz većih arterija koje idu prema glavi i očima, a vene povuku krv iz venula kao i iz kapilara koje su bliže venulama (koje gravitiraju prema venulama). Znači, u takvom stanju izduženo oko (to je oko koje gleda na blizu) (slika br. 47a) je u žilnici prepunjeno s krvlju.

                            

      Slika br. 46a           Slika br. 46b                    Slika br. 46c

      

      Slika br. 47a      Slika br. 47b          Slika br. 47c

Takvo stanje možemo usporediti s harmonikom koja je razvučena (slika br. 48a). Kao što razvučena harmonika ima puno zraka, tako i izdužena očna jabučica u arterijama i venama žilnice ima mnogo krvi. No čovjek ponovo pogleda na daljinu. Tada kosi mišići, gurnu stražnji dio oka vršeći pritisak na bjeloočnicu, te skrate očnu jabučicu ponovo na dužinu od 24mm. (slika br. 46a). Pritisak koji kosi mišići vrše na bjeloočnicu prenosi se preko nje na žilnicu. Žilnica se stisne te također pritisne i arterije koje se u njoj nalaze (slika br. 46b i slika br. 46c). Na taj način krv iz arterija brže krene u arteriole koje također brže i kvalitetnije napune kapilare. U kapilarama se vrši izmjena tvari i nakon toga ta krv ulazi u venule. No pritisak koji je kosi mišić napravio na žilnicu doveo je do toga da su i vene brže istisnule krv u venski sustav jer pritisnuta žilnica je stisnula i arterije i vene koje se nalaze u njoj (slika br. 46 c). Takvo stanje možemo usporediti s harmonikom koja je stisnuta (slika br. 48b).

  

                    Slika br. 48a                          Slika br. 48b

Kao što u stisnutoj harmonici nema mnogo zraka tako i u ovom stanju u arterijama i venama žilnice nema mnogo krvi. No sad se događa da čovjek pogleda na blizu. Ravni mišići stisnu očnu jabučicu i produže je na npr. 25mm (slika br. 47a). U tom trenutku se stijenke vena u mrežnici rašire (slika br. 47b i slika br. 47 c), protočnost postaje veća, stvori se negativni tlak (podtlak) koji povuče (kao usisavač) krv iz venula a također i iz kapilara koje su bliže venulama. I ponavlja se postupak koji je već opisan.

Spomenuo bih još jednom usporedbu s harmnonikom. Svaki harmonikaš zna da harmonika može svirati jedino kad je glazbenik i rasteže i stiska. Samo tada struji zrak. Kad se harmonika rasteže, zrak se uvlači te prolazeći kroz tipke stvara zvuk. Kad se harmonka steže tad se istiskuje zrak kroz tipke s tonovima, koje imaju otvore kroz koji zrak izlazi i također stvara zvuk. Ako je harmonika stalno rastegnuta, ili stalno stisnuta, tada nema strujanja zraka pa se ne može stvoriti zvuk. Tako i u mrežnici oka kad se oko stisne, raširene krvne žile pune krvi se stisnu i jako gurnu tu krv. Kad se oko izduži, tako što gleda na blizu, stvori se podtlak koji lakše usisa tu krv i napune se krvne žile. Na taj način proces punjenja i pražnjenja krvnih žilica mrežnice je mnogo brži i učinkovitiji nego da taj proces ovisi samo o navali i pritisku krvi koja nadire iz srca, a da joj ne pomaže negativni tlak koji “usisava“ krv. Na taj način opskrba sa krvlju je mnogo brža, kvalitetnija i učinkovitija, a također i izmjena kao i odvođenje otpadnih tvari je mnogo brže. Zato jer oko ima svoju vlastitu cirkulaciju (o kojoj sam upravo govorio) može raditi u svim mogućim oteženim uvjetima, a da mu je uvijek osiguran kisik i hranjive tvari, kao i ubrzano odvođenje otpadnih tvari.

Kod ljudi koji nose plus naočale (bifokalne ili multifokalne/progresivne/)(slika br. 49a) očna jabučica nema potrebe da se izdužuje jer naočale vrše prilagođavanje vida umjesto mišića oka. Takva očna jabučica je stalno stisnuta (slika br. 49a) tako da su i krvne žilice u žilnici također stisnute (slika br. 49b i slika br. 49c).

 

                        

                   Slika br.49a                   Slika br. 49b            Slika br. 49c

 

Stoga je cirkulacija u stražnjem dijelu oka otežana i slaba. S obzirom da su krvne žilice u žilnici vrlo tanke i uske (slika br. 50a – prikazuje se uzdužni presjek krvnih žilica) (cijela debljina žilnice je manja od 0,5 mm) onda se na tako uskim i stisnutim (ukrućenim) žilicama lako talože i zalijepe masne tvari (lipoproteini). One s vremenom otvrdnu te nastaje plak (nakupina) koji sužava krvnu žilicu (slika br. 50b). Na slici br. 50c prikazana je prohodna krvna žilica u poprečnom presjeku, a na slici br. 50d prikazana je krvna žilica sa plakom također u poprečnom presjeku.

    

       Slika br. 50a            Slika br. 50b          Slika br. 50c         Slika br. 50d

Tako sužene krvne žilice se lakše lome pa oko tada ne dobiva dovoljno kisika i hranjivih tvari. Zbog toga slabi i propada. Krv poplavi i pokrije mrežnicu te čovjek na tom mjestu ne može vidjeti tj. stvoriti sliku. Fotoni svjetla nemogu udarati u fotoosjetljive stanice jer su one pokrivene s krvlju koja je iscurila iz puknutih žilica. Ako tome pridodamo i arteriosklerotske promjene koje se s godinama života povećavaju, te i sve duži rad pri umjetnom svjetlu, kao i lošu prehranu, onda je takvo stanje dobra podloga za razvoj degenerativnih promjena. Pod time mislim prvenstveno na makularnu degeneraciju gdje se najprije gubi centralni vid, a zatim i periferni.

Tako i poznata britanska glumica Judi Dench (slika br. 51) koja je glumila u filmovima o Jamesu Bondu, ima makularnu degeneraciju te kaže: „Stalno padam kao da sam pijana, više ne mogu putovati sama. Pored mene uvijek mora biti netko da mi kaže:“Pazi stepenica.“.

Izvor: 24 SATA 25.02.2015.

Kad glumica Judi Dench već spominje da ne može sama hodati niz stepenice, onda sam se sjetio još jednog sličnog primjera. Nedavno mi je jedan gospodin rekao da je njegova sestra, koja je već zašla u poodmakle godine, imala također jako loš vid na jednom oku. Zbog toga nije vidjela prepreku u svom stanu te je pala i slomila kuk. Nakon toga su je morali smjestiti u ustanovu koja se brine o polupokretnim i nepokretnim osobama. Smatram da je svakom čovjeku, neovisno o dobi, jako važno da ima dobar vid. No kad ljudi u poodmaklim godinama zbog lošeg vida padnu i nešto slome, tada to njima toliko promijeni život da se više ne mogu samostalno brinuti o sebi. Zato smatram da svaki čovjek, a posebno čovjek u poodmakloj dobi treba imati dobar vid. Mlađi i stariji ljudi trebaju naučiti kako da svoj vid sačuvaju kroz cijeli život.

Također popularna glumica i komičarka 62-godišnja Roseanne Barr (slika br. 52) koja je glumila u humorističkoj seriji „Roseanne“  je izjavila da boluje od makularne degeneracije i glaukomazbog čega je počela gubiti vid. Priznala je da se već pomirila s ružnim prognozama, te kako uživa u čitanju knjiga, rekla je da će angažirati osobu koja će joj čitati.

Izvor: Jutarnji list 23.04.2015.

 

 

Slika br. 51                       Slika br. 52

 

MAKULARNA DEGENERACIJA

S obzirom da je makularna degeneracija danas u svijetu prvi uzrok gubitka vida (donedavno je to bio glaukom), pa ako uzmemo u obzir činjenice da ljudi sve duže žive i da koriste svoje oči na neprirodan način, smatram da će makularna degeneracijaubrzo postati jedna od vodećih očnih bolesti. Zato ću je samo u kratkim crtama jošmalo pojasniti.

Na slici br. 53a vidi se presjeknormalnih očnih ovojnica, zatim se na slici br. 53b prikazuje normalna makula u unutrašnjosti oka gledana kroz zjenicu s vanjske strane. Slika br. 53c prikazuje presjek normalnog oka, a slika br. 53d prikazuje kako vide ljudi s normalnim vidom.

 

           

Slika br. 53a                                                                     Slika br. 53b

                                             Djevojcica Cisto

        Slika br. 53c                                                                 Slika br. 53d

 

Slika br. 54a prikazuje normalan vid. Kod makularne degeneracije najprije se gubi centralni vid (slika br. 54b), a s vremenom, kako proces napreduje, gubi se i periferni vid (slika br. 54c i br. 54d).

Slika br. 54

http://www.drmilanpavic.hr/img/makularnadeg.jpg

                                           a                      b                     c                     d

 

Naime, s godinama života broj izumrlih receptorskih i živčanih stanica mrežnice postaje sve veći. Te izumrle stanice prihvaća pigmentni epitel koji ima zadatak da ih usiše (apsorbira) i razlaže. S vremenom sposobnost pigmentnih stanica da razlože živčane stanice, postaje sve slabija te dolazi do taloženja neprerađenog materijala. Taj materijal se, slikovito rečeno, pohranjuje ili deponira te ga zato nazivamo depozit (ili druze). Depozit otežava normalnu izmjenu tvari između žilnice i mrežnice, te je prehrana makule zbog toga smanjena, a lošija prehrana makule znači i lošiji vid. To je tzv. suhi oblik makularne degeneracije (slika br. 55a).Na slici br. 55a vidi se presjekočnih ovojnica kod suhe makularne degeneracije, zatim se na slici br. 55b prikazuje makula u unutrašnjosti oka gledana kroz zjenicu s vanjske strane koja ima suhi oblik makularne degeneracije. Slika br. 55c prikazuje presjek oka sa početnim oštećenjem makule, a slika br. 55d prikazuje kako vide ljudi koji imaju suhi oblik makularne degeneracije.

 

 

                  Slika br. 55a                                        Slika br. 55b

 

                                             

                                   Slika br. 55c                               Slika br. 55d

 

S obzirom da proces napreduje (depozit se sve više taloži i skuplja  u prostoru između žilnice i mrežnice) dolazi do podizanja i uništavanja pigmentnog sloja. Tada dolazi do jače izraženog slabljenja vida i težeg oblika makularane degeneracije. To je atrofični oblik makularne degeneracije(slika br. 56).

 

Slika br. 56

 

U trenutku kad pozadina oka ne dobiva dovoljno krvi (što znači da nema dovoljno kisika i hranjivih tvari) tada mozak pokreće stvaranje novih krvnih žilica da bi ublažio stanje sa slabijom opskrbom krvlju. Taj stadij se naziva neovaskularizacija(slika br. 57).

Slika br. 57

Te nove krvne žilice napravljene su nabrzinu i s lošim materijalima. Zbog toga su nekvalitetne, lomljive i propusne (propuštaju krv u okolno tkivo). To propuštanje krvi u okolno tkivo dovodi do toga da se mrežnica i žuta pjega prekrivaju s krvlju te zbog toga ne mogu primiti fotone svjetla. To je tzv. vlažni oblik makularne degeneracije.

Na slici br. 58a vidi se presjekočnih ovojnica kod vlažne makularne degeneracije, zatim se na slici br. 58b prikazuje makula u unutrašnjosti oka gledana kroz zjenicu s vanjske strane koja ima vlažni oblik makularne degeneracije. Slika br. 58c prikazuje presjek oka sa velikim oštećenjem makule kod vlažnog oblika makularne degeneracije, a slika br. 58d prikazuje kako vide ljudi koji imaju vlažni oblik makularne degeneracije.

 

           Slika br. 58a                                                      Slika br. 58b

                                                      Djevojcica Makula

                               Slika br. 58c                                      Slika br. 58d

Te novostvorene krvne žilice još više kvare vid nego da uopće nisu nastale. Zato doktori oftalmolozi nastoje s laserom uništiti te novostvorene krvne žilice. Također tu najčešće koriste lijek avastin za kojeg se smatra da spriječava stvaranje novih krvnih žilica. No tu sad postoji jedan problem. Naime, vidni živac je direktni nastavak moždanog tkiva te mozak odmah registrira (uočava) što se događa u vidnom živcu (a što je posljedica stanja u oku), te odmah reagira na novonastalo stanje koje se događa u vidnom živcu i u oku. Mozak zna da očna pozadina nema dovoljno krvi i u njoj kvalitetnih hranjivih tvari i kisika. Dokle god mozak prima informaciju da pozadina oka nema dovoljno hrane, možemo mi „pržiti“ novostvorene krvne žile s laserom i avastinom koliko god hoćemo, ali će mozak uvijek pojačano stvarati nove, nekvalitetne i propusne krvne žilice. To znači da će one propuštati novu krv u mrežnici, koja dovodi do još većeg gubitka vida. Da bismo prekinuli taj negativni slijed, mozak treba dobiti informaciju da je pozadina oka dobila hranjive tvari te će tada prestati sa stvaranjem tih novih nekvalitetnih krvnih žilica. Imam informaciju da neki nekovencionalni liječnici u Australiji ubacuju određene aminokiseline, koje su potrebne za vidni proces, u pozadinu oka. Tada mozak prima informaciju da pozadina oka ima dovoljno hranjivih tvari i ne stvara te nove nekvalitetne krvne žilice. Također geni u stanicama u pozadini oka imaju program kako da regeneriraju oštećene djelove mrežnice, ali pod uvjetom da imaju dovoljno kvalitetnog građevnog materijala. S obzirom da su ti nekonvecionalni liječnici ubacili pravilne aminokiseline (bjelančevine su građene od aminokiselina) u pozadinu oka, sad se ponovo regenerira mrežnica i čovjek koji je bolovao od  makularne degeneracije dobiva bolji vid. Meni je osobno želja da u svojoj liječničkoj praksi, kad riješim neke financijske i organizacijske probleme, također uspostavim liječenje makularne degeneracije s esencijalnimaminokiselinama.

KRATKOVIDNOST I KRVNE ŽILICE U OKU

Kod kratovidnosti očna jabučica je izdužena (slika br. 59a)tako da su i krvne žilice u pozadini oka u stanju neprestanog izvlačenja. S obzirom da i arterije i vene imaju mišićni sloj (koji je kod vena tanji) onda za održavanje elastičnosti tih mišića potrebno je da se krvne žilice (arterije i vene) u oku stalno stežu i istežu. Kod kratkovidnog oka to stezanje i istezanje krvnih žilica je izrazito smanjeno. Neprestano izduženo oko prouzrokuje da mišići u stijenkama krvnih žilica gube funkciju. Zato stijenke krvnih žilica u oku postaju proširene i stanjene. (slika br. 59b).

Slika br. 59a                              Slika br. 59b

Takve tanke i stanjene stijenke gube elastičnost i lakše pucaju pa dovode do krvarenja, te oko također ne dobiva dovoljno kisika i hranjivih tvari. Takvo stanje može dovesti do rupture retine (mrežnice) (slika br. 60).

 

http://www.eugeneeyecare.com/content/photos/D-25_Retinal_Detachment_Lo.jpg

Slika br. 60

IZVOR: http://www.eugeneeyecare.com

Ukoliko je ruptura nastala periferno, tada čovjek u svom perifernom dijelu vidnog polja vidi mrlju. Ukoliko je ruptura nastala centralno, tada čovjek u svom centralnom dijelu vidnog polja vidi mrlju. Ukoliko je ruptura veća i ukoliko je na centralnom dijelu, tada čovjek može potpuno izgubiti centralni vid. U posljednje vrijeme imao sam dvije pacijentice s kratkovidnošću koje su imale rupturu retine. Jednoj je ruptura bila periferno, a drugoj vrlo blizu centralnog dijela.

VODENA PUMPA

Razgibana očna jabučica nije dobra samo za bolju prokrvljenost oka, već spriječava i moguće degenerativne pojave o kojima sam govorio. Tako, kad je očna jabučica razgibana pa se stalno izdužuje (slika br. 44a) i skraćuje (slika br. 43a) tada snažna struja krvi i eritrocita koja udara u unutarnje stijenke krvnih žilica, ne dopušta da se na njihovim stijenkama zalijepe masne tvari (lipoproteini), te se u startu spriječava negativni razvoj događaja (to možemo usporediti kao kad smetlari s vodom iz gumenog mlaza čiste ulice od smeća - što je mlaz jači, čišćenje je bolje). Da bih još malo pojasnio cirkulaciju u oku i razliku između cirkulacije krvi u oku i cirkulacije krvi u drugim organima onda bih to tzv. pumpanje krvi u stražnjem dijelu oka usporedio sa starim pumpama za vodu (slika br. 61a). U njimabi voda istjecala samo dok bi čovjek pumpao tu pumpu (slika br. 61b).A kada nije pumpao pumpu, onda voda ne bi istjecala (slika br. 61a).

        

Slika br. 61a                                                           Slika br. 61b

Današnje moderne slavine je potrebno samo otvoriti te voda istječe zato što je pod stalnim pritiskom. Ako želimo veći mlaz vode tada samo jače otvorimo slavinu. Tako nekako možemo usporediti cirkulaciju krvi u drugim organima. Ta krv je zbog srčane pumpe stalno pod pritiskom (kao i voda iz vodovoda) koji omogućava da organi dobivaju dovoljno krvi. Kad želimo još bolju prokrvljenost onda se trebamo više kretati. Kod starih pumpi voda je bila pod pritiskom samo dok bi čovjek pumpao tu pumpu i umjetno stvarao pritisak. Tako nešto možemo usporediti sa stanjem krvnih žilica u mrežnici koje maksimalno guraju krv u ostale dijelove oka samo ako se očna jabučica neprestano izdužuje i skraćuje, te tako “pumpa“ krv. To je stoga jer je čovjek trebao vidjeti oštro i kad se kretao i kad je bio miran (o čemu sam već govorio). Ukoliko je ta očna jabučica u jednom položaju (bez obzira da li je stisnuta kao kod dalekovidnih ljudi ili izdužena kao kod kratkovidnih ljudi) tada nema razlike između tlaka i podtlaka i mikrocirkulacija u oku je otežana.

Ujedno, kod krvnih žila, da bi pravilno radile, njihove se stijenke trebaju neprestano istezati i stezati. Naime, arterije i vene imaju mišićni sloj (koji je kod vena tanji) pa je za održavanje elasticiteta tih mišića potrebno da se krvne žile (arterije i vene), bez obzira da li su u oku ili u drugim organima, stalno stežu i istežu. Kod drugih organa u tijelu se to postiže tako da se srce steže i tjera krv kroz arteriju. Zbog naleta visokotlačne krvi, arterija se širi. Kad se srce počne opuštati, tada se arterija steže i tjera krv prema naprijed. Taj proces se ponavlja nakon svakog otkucaja srca. Tako nastali val osjećamo kao bilo. Dakle, krvne žile se u našem tijelu neprestano šire i stežu neovisno o našoj volji. No kod oka, zbog posebnosti o kojima sam govorio, krvne žile se šire i stežu samo ako oko gleda blizu i daleko. Ukoliko je oko dalekovidno (slika br. 62a) krvne žile su stalno stisnute (slika br. 62b i slika br. 62c), a ako je kratkovidno (slika br. 63a) one su tad stalno rastegnute (slika br. 63b i slika br. 63c).

Slika br. 64a pokazuje normalnu očnu jabučicu, a slike br. 64b i 64c prikazuju krvne žile u žilnici koje su normalne širine (nisu ni stisnute ni rastegnute). To je položaj normalnog oka kada gleda u daljinu. Očna jabučica je tada dugačka 24 mm.

 

               

                             Slika br. 62a      Slika br. 62b         Slika br. 62c       

 

               

                     Slika br. 63a            Slika br. 63b            Slika br. 63c       

 

 

                                

                      Slika br.64a              Slika br. 64b                      Slika br. 64c       

Ukoliko se krvne žile stalno ne istežu i stežu, već su ili stalno stisnute kod dalekovidnosti (slika br. 62b i slika br. 62c) ili stalno rastegnute kod kratkovidnosti (slika br. 63b i slika br. 63c) mišići u stijenkama krvnih žilica gube funkciju. Zato kod dalekovidnosti stijenke krvnih žilica u oku postaju zadebljane, a same krvne žilice tj. otvor u njima, postaju sužene. Zbog toga se lakše ukrute, izgube elastičnost, pa postaju krute i lomljive. Tada propuštaju krv, te je to idealna podloga za makularnu degeneraciju.

Kod kratkovidnosti, neprestano izduženo oko prouzrokuje da mišići u stijenkama krvnih žilica također gube funkciju. Zato stijenke krvnih žilica u oku postaju stanjene, a same krvne žilice tj. otvor u njima, postaju proširene. To neprestalno istezanje i izvlačenje dovode do toga da i one gube elastičnost, pa lakše pucaju. Tada propuštaju krv te posljedično tome zbog loše prehrane, kao i neprestanog izvlačenja, koji se prenosi i na mrežnicu, takvo stanje je idealna podloga za rupturu mrežnice. Ruptura mrežnice je, nažalost, također dobra podloga za odljepljenje mrežnice.

Gubitak elastičnosti kod krvnih žila čiji mišići su se prestali stalno stezati i istezati možemo usporediti s ljudima koji nakon dugo vremena sjedenja i nekretanja počnu ponovno igrati nogomet. Tada se vrlo često dogodi da pukne ligament na nozi. No kod ljudi koji su stalno aktivni u sportu, te koji se stalno razgibavaju, vježbaju i istežu svoje tijelo, to se ne događa.

U daljnjem slijedu bih naveo primjer pacijentice koja je došla kod mene u ordinaciju jer je imala makularnu degeneraciju (suha makularna degeneracija koja je već uznapredovala u atrofični oblik). Na slici br. 65a se vidi OCT image (presjek makule)desnog oka te pacijentice, a na slici br. 65b se vidi OCT image (presjek makule) lijevog oka te pacijentice. Jako izraženi depozit (druze) vidi se i na desnom i na lijevom oku s tim da je na lijevom oku veći i izraženiji. Na slici br. 65c se vidi kako izgleda presjek normalne makule. Gospođa je imala također i veliku plus dioptriju (prezbiopiju) koja je također veća na lijevom oku (na lijevom oku je bio još slabiji vid nego na desnom oku). Pitao sam je kako vidi te mi je odgovorila da na desnom oku još uvijek s naočalama vidi dobro. Na lijevom oku, kad gleda s naočalama, srednju brojku koju gleda u tom redu (956832) vidi ispod ostalih brojki. Znači da centralnu brojku ne vidi u istoj ravnini s ostalim brojkama. To znači da druze ili depozit koji se nalazi ispod žute pjege, podiže žutu pjegu i mijenja smjer zraka svjetla te slika centralne brojke pada ispod brojki koje su u toj ravnini. Nakon što je napravila dvije vježbe ponovo sam joj testirao vid s lijevim okom i pitao je kako vidi. Rekla mi je da je nakon vježbi centralna brojka u ravnini s ostalim brojkama , ali da zadnja brojka, koju vidi perifernim vidom, je sad ispod ravnine. Smatram da je to dobar pokazatelj. Naime, kod makularne degeneracije prvo strada centralni vid. S obzirom da su kod ljudi sve životno važne radnje povezane sa centralnim vidom, onda je važno da centralni vid sačuvamo. Kod gospođe, o čijem slučaju govorim, nakon dvije vježbe, oštećenje se pomaknulo sa centralnog na periferni vid. To znači da prilikom vježbanja očnih mišića očna jabučica se najprije stisnula, pa izdužila, te su se druze (depozit) i tekućina u njima poput vala pomaknuli periferno. Naime, pritisak udarne sile, koji nastaje kad se oko najprije malo stisne pa zatim naglo izduži, udari u centar žute pjege i potiskuje depozit (druze) prema periferiji. To možemo usporediti s gumom za odštopavanje odvodnih cijevi. Guma se najprije pritisne (slika br. 66a), zatim otpusti (slika br. 66b), stvori se vakuum koji povuče zrak i zaštopani materijal. Taj vakuumski zrak (tj. sila) najjače udara u stražnji, centralni dio gume. Potiskivanje depozita prema periferiji možemo usporediti kao kad se baci kamen u vodu. Tada se koncentrični krugovi valova šire od centra prema vani.

    

Slika br. 65a                                                       Slika br. 65b

 

 

 

(IZVOR: www.eyeresearch.org)  

Slika br. 65c

 

 

Slika br. 66a                                                Slika br. 66b

Stručnjaci koji proučavaju makularnu degeneraciju često postavljaju dijagnozu makularne degeneracije skraćenicom ARMD ili AMD. To je na engleskom jeziku skraćen naziv od izraza „Age-related macular degeneration“. To možemo prevesti kao „Makularna degeneracija povezana s dobi“. Taj izraz se koristi zato što je makularna degeneracija pretežno bolest ljudi koji su zašli u određene godine.

Smatram da je najvažniji razlog zašto se makularna degeneracija pretežno pojavljuje kod ljudi koji su zašli u određene godine jest nepokretljivost očne jabučice. Naime, kod mlađih ljudi koji imaju normalan vid, očna jabučica se giba naprijed-nazad. Čak i kod mlađih ljudi koji su kratkovidni očna jabjučica se donekle giba naprijed-nazad. Kad kratkovidan čovjek pogleda na blizu očna jabučica se ipak malo izduži, a kad pogleda na daleko se malo skrati. I taj mali pomak dovodi do vakumske sile koja udari u žutu pjegu, potisne je i ne dozvoljava da se iza nje stvori depozit. Ljudi koji su zašli u određene godine pretežno svi imaju multifokalne ili progresivne naočale. Tada se očna jabučica može pokretati gore-dolje i lijevo-desno, ali se niti malo ne pokreće naprijed-nazad. Čovjek s progresivnim naočalama gleda kroz onu visinu naočala koja je prilagođena udaljenosti od objekta. Npr. ako se gleda daleki objekt, pogled se usmjeri kroz sredinu stakla, ako se gleda u daljinu od npr. jednog metra pogled se usmjeri kroz donji, deblji, dio stakla, a ako se gleda nešto vrlo blizu pogled se usmjeri kroz najdonji (najdeblji) dio stakla. Znači da se mišići pomiču u opsegu gore-dolje, ali da se očna jabučica ni najmanje ne pomiče naprijed-nazad. Kod takvih ljudi nema nikakve vakumske sile koja bi udarala u žutu pjegu i potiskivala nakupljeni depoziti prema periferiji oka i zatim dalje u venski splet koji taj depozit izbacuje iz oka i iz tijela.

Depozit se neprestano stvara i neprestano ga treba izbacivati. Ako se oko prilikom pravilne akomodacije giba naprijed-nazad, stvara se vakumska sila koja udara u žutu pjegu. Žuta pjega se tada pomiče prema nazad te otpad koji se stvara iza žute pjege (depozit) potiskuje periferno poput vala, kao bačeni kamen u vodu. Prilikom snažnih očnih vježbi koje provodim, također se stvara snažni vakumski udar koji udara u žutu pjegu, potiskuje je prema nazad te posljedično i nakupljeni depozit (druze) potiskuje periferno i izbacuje iz oka. Znači, očne vježbe poprave vid i očiste pozadinu oka od otpada koji se neprestano (16 sati dnevno) stvara.

Zbog svega ovog što sam prije naveo, smatram da kod većine ljudi kod kojih se razvila makularna degeneracija, uz očne vježbe kao i uzimanje pravilne prehrane, ta makularna degeneracija se mogla spriječiti ili makar drastično ublažiti.

 

OBNOVA STANICA

Smatram da je još jedan razlog vrlo važan zašto ljudi dobivaju makularnu degeneraciju kao i neke druge degenerativne bolesti oka. Ljudski metabolizam je izuzetno složen te uključuje vrlo veliki broj biokemijskih reakcija i staničnih procesa koji organizam održavaju na životu. No te kemijske reakcije imaju svoje nuspojave. Naime, svaka stanica u tijelu, da bi obavljala svoju funkciju, prilikom kemijske reakcije koju obavlja, se troši, u njoj se nakupljaju otpadne tvari i ta stanica stari. Zbog toga je vrlo bitno da organizam tu istrošenu staru stanicu zamijeni s novom mladom stanicom koja će dalje obavljati iste funkcije kao i ta stara stanica. To je posebno važno da se radi u onom organu gdje se stanice jako brzo troše i jako brzo zamjenjuju sa novim stanicama. U oku se 16 sati dnevno događaju intenzivne biokemijske reakcije gdje svjetlosni fotoni udarajući u fotorecepcorske stanice (štapiće i čunjiće) (slika br. 67) stvaraju reakcije koje pretvaraju svjetlosni podražaj u električni živčani impuls, koji onda vidnim živcem putuje do mozga gdje se stvara slika (slika br. 68).

 

Slika br. 67

http://www.medicinabih.info/wp-content/uploads/2011/09/Oko.jpg

Slika br. 68 (prijevod: Rod – štapići; Cone Cells – čunjići)

IZVOR: www.wiki.bethanycrane.com

To se, pojednostavljeno rečeno, događa na slijedeći način. U štapićima i čunjićima nalaze se diskovi (nekoliko stotina diskova u vanjskom dijelu) u kojima su pohranjeni vidni pigmenti (rodopsin i jodopsin). Kada svjetlost, prolaskom kroz rožnicu i leću, dođe na mrežnicu tada ju apsorbira (upije) taj fotosenzitivni pigment (vidni pigment) u štapićima i čunjićima. Nastaje kemijska reakcija, a kao posljedica stvara se vidni impuls. Ti diskovi i vidni pigment u njima se jako brzo troše, jer čovjek dnevno gleda više od 16 sati. Zato je potrebno da se ti istrošeni diskovi i vidni pigment u njima brzo obnove. Također je bitno da se istrošeni diskovi, kao i raspadni produkti pretvaranja svijetlosne energije u električnu, brzo izbace iz organizma.

S obzirom da pri jakom svjetlu vidni pigment nestane, a da se u mraku obnovi, onda se vidni pigment najbolje obnavlja u mraku tj. noću kad čovjek spava. Dakle, potrebno je svakodnevno tj. svakonoćno obnavljanje vidnog pigmenta. Taj pigment se zatim skladišti u diskovima štapića i čunjića. Da bi taj proces bio učinkovit i brz, štapići i čunjići su izravno povezani s pigmentnim slojem i sa žilnicom. Izravna povezanost s pigmentnim slojem je važna zbog toga da se oni istrošeni i stari diskovi u kojima je pigment potrošen, lakše i brže odlože u pigmentni sloj koji proguta te istrošene i stare diskove. Na taj način se ti progutani i razloženi stari diskovi brže čiste iz organizma. Izravna povezanost sa žilnicom je važna zato što na taj način postoji direktni (i brzi) put kojim krv iz žilnice donosi u čunjiće i štapiće kisik i hranu od koje se stvara vidni pigment i novi diskovi.

Prilikom ablacije retine (odljepljenja mrežnice) (slika br. 69) gdje je ta povezanost prekinuta, nema regeneracije vidnog pigmenta. To je i logično jer za obnovu vidnog pigmenta, koji se stalno troši, potrebno je mnogo kisika i glukoze (hrane), a kod ablacije je taj krvni protok-prekinut.

 

Slika br. 69

IZVOR: www.kaskus.co

 

Također i kod drugih degenerativnih procesa gdje je komunikacija između žilnice i mrežnice slaba, što znači da je oslabljen protok krvi (npr. kod makularne degeneracije), također se vidni pigment obnavlja slabo i nedostatno, a to još više pojačava gubitak vida. Takvi pacijenti moraju imati jako mnogo svjetla da bi dobili nekakvu sliku. Čim je svjetlo malo smanjeno, njima se vid progresivno pogoršava. Nedavno sam imao pacijenta koji je imao glaukom i makularnu degeneraciju. Prilikom testiranja vida on je s pojačanim svjetlom vidio mnogo bolje. Dakle, možemo zaključiti da se u očima, prilikom stvaranja slike, događaju vrlo intezivni biokemijski procesi. S obzirom na tako intenzivne biokemijske procese vrlo je bitno da se izlučivanje potrošenih diskova fotorecepcorskih stanica (čišćenje pigmentnog sloja), kao i stvaranje novih diskova i u njima novog vidnog pigmenta, odvija besprijekorno. To se najbolje događa u snu. Dakle, u snu se stanice odmaraju, čiste od otpada i obnavljaju. Da bi se ti procesi odvijali besprijekorno potrebno je da je organ u kojem se to odvija potpuno opušten. Naime, kod mišića postoje tri važna procesa. Prvi je stezanje ili kontrakcija, drugi je opuštanje ili relaksacija, a treći je istezanje ili ekstenzija. Opušteno stanje mišića ili organa (slike br. 70a i 70b) je stanje mirovanja i ravnoteže, te se pročišćavanje i obnova stanica najbolje odvija u tom stanju.

 

Slika br. 70a                   Slika br. 70b

Ukoliko očna jabučica nije u opuštenom stanju, već je stisnuta, jer je guraju kosi mišići kod dalekovidnosti (slika br. 71)ili je izdužena, jer je pritišću ravni mišići kod kratkovidnosti(slika br. 72) tada je očna jabučica u stanju tzv. iščekivanja.

           

                                 Slika br. 71                                Slika br. 72

Ona nije opuštena i u tom slučaju, u snu kada bi se te stanice trebale maksimalno obnoviti, one se ne obnavljaju tako dobro kao kad bi očna jabučica bila potpuno opuštena. Naime, organ koji je pritisnut tj. pod nekom silom (u ovom slučaju očni mišići vrše pritisak na očnu jabučicu) neprestano očekuje neku akciju. U očekivanju te akcije obnova stanica se ne može odvijati kako treba. To možemo usporediti sa trkačima na atletskoj stazi koji su na startnoj poziciji pa očekuju start za početak utrke(slika br. 73).

http://ts2.mm.bing.net/th?id=JN.kZZtQcVHat3Ed7Lam8JTbQ&pid=15.1&H=213&W=160

Slika br. 73

Njihovi mišići su tada napeti, spremni su za neku buduću akciju, a u tom trenutku nikako nisu spremni za obnovu stanica koja se najbolje odvija dok je tijelo u opuštenom stanju. Zato i dr. Edmund Jacobson, profesor na sveučilištu u Chicagu, tvrdi da ukoliko uspijete potpuno opustiti očne mišiće da ćete zauvijek riješiti sve svoje životne probleme (IZVOR: PSIHOLOGIJA USPJEHA 2 – Dale Carneige) (slika br. 74).

38

Slika br. 74

 

Opušteni očni mišići su također važni da bi se uštedila živčana energija. Naime, oči troše ¼ živčane energije koja otpada na cijeli organizam. U Večernjem listu od 27. svibnja 2015., u članku koji uspoređuje ljudski mozak s računalom, je napisan podatak da mozak troši 20 % živčane energije koja otpada na cijeli organizam. To znači da mozak i oči zajedno troše 45 % živčane energije koja otpada na cijeli organizam. Znači svi ostali organi (srce, želudac, crijeva, jetra...) te kretanje, disanje, probava i slično, troše nešto više od ½  (55%) živčane energije, a dva mala oka ¼ (25%) živčane energije. Kad su očni mišići stalno napeti (napeti su čak i u snu – jer se čovjek budi također sa lošim vidom, što znači da su očni mišići i u snu bili u grču) onda se još više živčane energije troši da bi ti mišići bili napeti. Kad se ti mišići opuste, onda se ta živčana energija, koja se nepotrebno trošila na držanje očnih mišića napetima, sada zadržava u mozgu i čovjek brže misli. To možemo usporediti sa čovjekom koji nosi utege na nogama. Unatoč utezima, takav čovjek se prisiljava da jednako brzo hoda kao i drugi ljudi, samo što troši više energije od drugih ljudi. Ali nakon što bi skinuo te utege, hodao bi brže od drugih ljudi. Iz svega navedenog možemo zaključiti da opušteni očni mišići dovode do opuštene očne jabučice te se stanice u oku obnavljaju besprijekorno, a također se višak živčane energije koji se koristio za držanje očnih mišića napetima, sada zadržava u mozgu. Znači, kombinacija besprijekorne obnove očnih stanica u oku, kao i višak živčane energije pohranjen u mozgu, dovodi do toga da cijeli sklop mozak – oči, postaje funkcionalan. Takav čovjek slike iz vanjskog svijeta bolje percipira (uočava) i brže obrađuje u mozgu, te stoga brže misli i donosi najbolje moguće zaključke i odluke. Zato prof. Edmund Jacobson smatra da čovjek koji uspije potpuno opustiti očne mišiće, može riješiti sve svoje životne probleme.

ZAKLJUČAK

Stanje u pozadini oka kod makularne degeneracije možemo usporediti sa gradom koji se razvija i u koji se doseljava sve više stanovnika. U tom gradu sve veći broj ljudi stvara i sve veći otpad. Ali komunalne službe čistoće, zahvaljujući sve boljoj organiziranosti i iskustvu, uspijevaju uz isti broj čistača ili smetlara, svakodnevno čistiti taj otpad, te držati grad urednim i čistim. No jednog dana gradonačelnik odluči, zbog štednje, otpustiti 50 % smetlara. Preostali smetlari jednostavno nisu u stanju kvalitetno čistiti grad te se po gradu stvara smeće koje ometa normalan život. Kod oka je slična situacija. S godinama života sve se više otpada skuplja u pozadini oka. Umjesto da tu očnu jabučicu, sada kad je najpotrebnije, držimo i dalje gibljivu pa da u tom pokretanju vakumska sila čisti otpad koji se stvara iza žute pjege (makule), mi odlučimo stisnuti očnu jabučicu tako što gledamo kroz progresivna stakla. Dakle, baš u vrijeme kad se otpad povećao, kad se zbog slabije cirkulacije (npr. početak arteroskleroze) slabije čisti, mi tada odlučimo poništiti onaj najvažniji čimbenik koji otpad učinkovito čisti iz stražnjeg dijela oka. I normalno,rezultat svega toga, vrlo lako, može biti - makularna degeneracija.

Svjedoci smo strelovitog napretka tehnologije koja nam pomaže u životu i radu. Od svih naših osjetila najviše se razvija tehnologija koja se oslanja na vid. Tehnička pomagala su napravljena tako da čovjek ima jasnu sliku, ali nisu dizajnirana za dugotrajnu zaštitu očiju. Životni vjek je produžen, ljudi sve duže trebaju raditi, a oči i vid su tu vrlo važni elementi za bilo kakav posao. Zbog tih razloga oči su izložene neprirodnoj količini svjetlosnih fotona koji bombardiraju žutu pjegu. Oči čovjeka koji ne poznaje osnovne principe njihove zaštite, se ne mogu oduprijeti tolikoj neprirodnoj količini svjetlosnih fotona pa zato stradaju. Zato smatram da bi svaki čovjek trebao znati kako zaštiti svoje oči s obzirom na ove nove okolnosti.

S ozirom da se cijeli svoj životni i radni vijek bavim prirodnim liječnjem vida (više od 28 godina), stekao sam veliko iskustvo, ne samo u liječenju vida, već i u kvalitetnoj preventivi i zaštiti. Svojim korisnicima i pacijentima usklađujem elemente za zdrav vid s obzirom na specifične probleme koje imaju, s obzirom na način njihova života i rada te s obzirom na njihovu dob. Na taj način svojim pacijentima i korisnicima pomažem da povrate i očuvaju jak i snažan vid kroz cijeli život.

 

 

 

LIJEČENJE I IZLJEČENJE BOLESTI USNE ŠUPLJINE (KAKO SUSTAV

SUPEROREX POMAŽE U ODRŽAVANJU ZDRAVE USNE ŠUPLJINE)

 

Tekst je podijeljen na dva glavna dijela:

 

1)      Opći dio

2)      Usna šupljina

 

1)      Opći dio je podijeljen u ova poglavlja:

·         Napomena

·         Balzacova izreka

·         Uvod

·         Općenito o Superorexu

·         Moguće posljedice vađenja zubnog živca

·         Hipoteza o nastanku raka

·         Zaključak hipoteze o nastanku raka

·         Važnost usne šupljine

·         Uzroci problema koji nastaju u usnoj šupljini

·         Zašto djeluje Superorex?

·         Kako djeluje Superorex?

      

      2)  Usna je šupljina podijeljena na ova poglavlja:

·        Uvod

·        Anatomija usne šupljine

·        Bolesti usne šupljine (prirodno liječenje i izlječenje usne šupljine)

·        Primjeri ljudi kojima je Superorex pomogao

·        Još neki slučajevi u kojima Superorex pomaže

·        Tko bi se sve trebao koristiti Superorexom?

·        Zaključak

 

 

                                       1)  OPĆI DIO

 

NAPOMENA

Superorex, kao i metoda korištenja Superorexom, nije zamjena za pregled i terapiju kod konvencionalnog (klasičnog) doktora opće ili konvencionalnog doktora dentalne medicine (stomatologa). Osoba koja ima problema s usnom šupljinom treba se najprije pregledati kod doktora opće ili dentalne medicine. Pregledati se može i u našoj ordinaciji. Nakon toga terapija može biti konvencionalna, prirodna ili kombinirana (kombinacija konvencionalne i prirodne).

Sjećam se jedne svoje pacijentice koja je dugo živjela u Kini. Njezin je muž tamo bio zbog određenih poslovnih razloga, pa je i ona boravila s njim. Ispričala mi je što je tamo doživjela pri pregledu kod oftalmologa. Nakon što ju je klasični oftalmolog pregledao, rekao je: „Gospođo, pričekajte još malo, sada će vas pogledati moj kolega koji se bavi prirodnom oftalmologijom, pa ćemo nas dvojica prokomentirati vaš slučaj i donijeti najbolje rješenje za vas.“


 Taj pristup i mi imamo kad je u pitanju usna šupljina. Koristimo se onim što je najbolje iz klasične, tj. konvencionalne medicine, kao i iz prirodne medicine. To sve radimo s ciljem da ta osoba za svoju usnu šupljinu dobije rješenje koje će biti najprirodnije, najkvalitetnije i najtrajnije.

 

BALZACOVA IZREKA

Sjećam se jedne izreke koju je napisao slavni francuski književnik Honoré de Balzac u svom pismu prijatelju: „Pišem Vam dugačko pismo jer nemam vremena za kratko.“ Naime, ako čovjek želi nešto napisati jasno, onda mora uložiti puno vremena ako tu materiju želi sabiti u što manje prostora. Tada treba pronalaziti vrlo precizne i slikovite izraze, simbole, složiti rečenice da budu kratke i izrazito jasne. To sve zahtijeva puno vremena, napora i razmišljanja. Unatoč tome, takav tekst često zna biti nerazumljiv i nejasan. Zato i nisam želio nepotrebno kratiti ovaj tekst. Naime, kratak tekst nije dovoljno dobro razumljiv, jer sve stavke u tekstu nisu dovoljno dobro objašnjene. To je, zapravo, veći gubitak vremena za čitatelja, nego duži tekst u kojem je većina popratnih pojmova objašnjena ili pojašnjena. Ako je tekst kratak, a nejasan i nedovoljno objašnjen, tada čitatelj puno više vremena gubi da bi sam pronašao ono što mu nije jasno, nego ako malo duže čita tekst u kojemu je sve pojašnjeno i u kontinuitetu.

Ujedno smatram, ukoliko netko želi trajno riješiti probleme u svojoj usnoj šupljini, onda nekoliko sati vremena koliko je potrebno da se cijeli tekst pročita s razumijevanjem, nije izgubljeno vrijeme, već naprotiv, vrlo korisno utrošeno vrijeme.

  

UVOD

 

Već od mladih dana sam imao problema sa zubima. Negdje oko 10. godine života, u dječjim čarkama i tučama, jedan me dječak obuhvatio rukama i gurnuo naprijed, a drugi mi je podmetnuo nogu. Ja sam pao na zub (jedinica s gornje desne strane), te ga slomio napola. U šestom razredu osnovne škole penjao sam se po nekoj ogradi, poskliznuo se i pao sam, te zubima udario u dio ograde. Tada mi je puknuo dio gornje lijeve jedinice. Nažalost, tada su moji zubi bili kao bedemi na kuli gdje između zidova postoji prostor kroz koji su vojnici promatrali okolinu. Doktor dentalne medicine (doktor stomatolog) mi je rekao da će mi to popraviti kad budem punoljetan jer se čeljust još razvija. Kad sam napunio 19 godina, stavio mi je navlake te sam konačno imao sređene zube. Ali moj problem sa zubima time nije prestao. Na prvoj godini medicinskog fakulteta u Zagrebu otišao sam u studentsku polikliniku. Rasporedili su me u studensku stomatološku polikliniku kod dr. Zrneca. On mi je toliko dobro popravio zube da četiri godine uopće nisam imao potrebe dolaziti kod njega. No na 4. godini fakulteta sam u studenskoj menzi nakon ručka počeo jesti neke ljepljive, slatke kolače. Nakon nekog vremena osjetio sam bol na šestici s donje lijeve strane. Ponovo sam otišao u studensku polikliniku kod svog stomatologa i, nažalost, čuo vrlo lošu vijest. Doktor Zrnec je preminuo. Bilo mi je jako žao čuti da više nema toga dobrog čovjeka i vrsnog stručnjaka, a vjerojatno sam i već unaprijed predosjetio da s odlaskom doktora Zrneca nastupaju i moji problemi sa zubima. Otišao sam kod drugog stomatologa, koji je imao naočale s visokom dioptrijom, pogledao je zub i rekao da je sve u redu i da ne vidi ništa loše. No zub je i dalje potmulo bolio. Požalio sam se svom kolegi koji je živio u studenskom domu „Stjepan Radić“ na Savi. On mi je predložio da odem kod stomatologa koji radi u stomatološkoj ordinaciji doma „Stjepan Radić“. Otišao sam kod njega i rekao mi je da će za mjesec ili dva preseliti u studensku stomatološku polikliniku, te da mu se tamo obratim. No njegovo preseljenje trajalo je više od 8 mjeseci, i kad sam konačno došao kod njega, zub je bio već dosta propao. On mi je nešto popravio te mi je, koliko se sjećam, jedno vrijeme bol bila dosta smanjena, tako da sam mogao koliko-toliko normalno funkcionirati. No s vremenom se bol i dalje pojačavala, te sam po preporuci nekog poznanika otišao kod jednog privatnika za kojeg mi je rečeno da je vrlo dobar stručnjak. Taj privatnik je također nosio visoku dioptriju. Sjećam se da je imao crni okvir s vrlo velikim lećama. Rekao je da treba popraviti dva zuba – šesticu i sedmicu s donje lijeve strane. Za šesticu sam znao da me boli i da sam zbog tog zuba zapravo i došao, a za sedmicu nisam ni znao da je pokvarena. On je otvorio oba zuba, očistio što je trebalo, ponovno sve zatvorio i, koliko se sjećam, sve je bilo gotovo za manje od jedan sat. Ali problem je i dalje postojao. Već drugi dan sam osjetio da šestica nije riješena. I dalje je postojala potmula bol. Više nisam znao što da radim. Kad sam majci ispričao da imam problem sa zubom, ona mi je predložila da odem kod dr. Jasne. Dr. Jasna je svojevremeno radila u Dalmaciji te je moja majka kod nje popravljala zube. Majka mi je rekla da je ona imala velikih problema s jednim zubom i da ga je dr. Jasna jedina od svih stomatologa popravila kako treba. Sretna okolnost bila je što se dr. Jasna preselila u okolicu Zagreba. Naručio sam se kod nje, ona je otvorila zub, očistila što je trebalo, stavila lijek i rekla da se vidimo za dva tjedna. Nakon dva tjedna sam došao kod nje i rekao da mi je bolje, ali da još uvijek osjećam potmulu bol koja je manja nego prije. Ona je ponovno očistila taj zub, detaljno ga pogledala i onda rekla: „Ah, pa tu ispod zuba koji smo očistili postoji još jedan karijes koji se gotovo i ne vidi. Tu ima jedva vidljiva crna točkica koja ukazuje da se karijes nalazi ispod već očišćene plohe.“ To bismo mogli usporediti s kućama koje imaju prizemlje i mali podrum. Povezuju ih samo mala vratašca kroz koja se ljestvama ulazi u podrum. Ako su vratašca na podu, još pokrivena tepihom, nitko ne može znati da se ispod te prostorije nalazi podrum. Tako je to bilo i s mojim zubom. Zato dvojica stomatologa s visokom dioptrijom, najvjerojatnije nisu mogla vidjeti tu sitnu crnu točkicu ispod koje se, kao u podrumu, razvijao karijes. To bismo mogli slikovito opisati kao da čovjek koji čisti kuću jako dobro očisti prizemlje, a ne zna da postoji podrum ispod te prostorije (slika 1).

 

 

 

Slika 1

 

A u podrum se, recimo, zavukla neka životinja, npr. miš, ptica, kokoš ili sl., koja nije znala izaći pa je uginula, i sada se od njezinog trupla širi neugodan miris. Dok čistač ne pronađe otvor za podrum i ne očisti ga kako treba, u cijeloj se kući osjeća da nešto nije kako treba. Zatim je doktorica Jasna popravila taj zub. Stavila je amalgamsku plombu, jer su se u to vrijeme stavljale pretežno amalgamske plombe. Nakon toga dugo nisam imao problema sa zubima. No jednog dana sam osjetio neugodan osjećaj u šestici s gornje desne strane. S obzirom na to da sam u privatnom poslu i da zbog toga ponekad nisam imao vremena brinuti se o sebi, nisam odmah reagirao. Možda nisam ni bio siguran je li to doista bol, ili mi se samo pričinjavalo. No u sljedećim danima sam osjetio da s tim zubom nešto stvarno nije u redu. Nazvao sam dr. Jasnu i doživio vrlo neugodno iznenađenje. Medicinska sestra mi je rekla da dr. Jasna više ne radi jer je otišla u prijevremenu mirovinu. Jedna poznanica mi je rekla da je njezina doktorica jako dobra te da se mogu obratiti njoj. Budući da ona nije bila potpuno u privatnoj praksi, već je imala ugovor sa zdravstvenim fondom, bilo je potrebno premjestiti zdravstveni karton kod nje. Nakon što sam otišao kod nje, ona mi je pogledala zub, otvorila ga, nešto popravila i ponovno zatvorila zub. Ubrzo nakon njezina popravka, osjetio sam da s tim zubom i dalje nešto nije u redu. Ponovno sam se najavio kod nje, ona je zub pogledala, rekla da je s njim sve u redu i da ga ne treba ponovo otvarati. To bih mogao usporediti s mehaničarom koji pogleda auto te kaže: „Auto mi izgleda sasvim u redu te nije potrebno rastavljati motor.“ Na moj odgovor da ipak nešto nije u redu sa zubom rekla mi je da je blagdansko vrijeme, da sad ima mnogo posla, te da se javim iza Nove godine pa će tada odlučiti što napraviti sa zubom. S obzirom na to da sam liječnik, tj. doktor medicine koji se bavi i istraživačkim radom i radom s pacijentima, a ujedno moram voditi i privatno poduzetništvo u zdravstvu, što uključuje vođenje financija, brigu oko poslovnih knjiga, planiranje poslovanja, davanje zaduženja djelatnicima i nadziranje njihova rada, brigu oko bilo čega što pođe krivo u bilo kojem segmentu jer se, bez obzira tko je zaslužan za to, ja se moram pobrinuti da se to ispravi – cijeli sam dan okupiran. Zato nisam došao odmah iza Nove godine, nego nešto kasnije. Doktorica je ponovno rekla da je zub u redu i da ga ne treba dirati. Budući da sam shvatio da ona taj zub ne želi liječiti, a ne znam zbog kojih razloga, odlučio sam da kod nje više ne dolazim. Prošlo je nekoliko mjeseci dok sam ponovno uhvatio malo vremena da pokušam riješiti taj zub. Sve to vrijeme zub me i dalje potmulo bolio. Negdje pred ljeto prijateljica mi je rekla da poznaje krasnu doktoricu stomatologije koja njoj popravlja zube. Ona je privatnica koja prima samo privatne pacijente i ima ordinaciju u centru grada. Otišao sam kod nje, rekao svoj problem i ona je počela popravljati zub. Rekla je da dva zuba nisu u redu (šestica i sedmica s gornje desne strane) i da će mi oba popraviti. Nakon što je otvorila zub i očistila ga, stavila je lijek i rekla da dođem za 15 dana. I dalje sam osjećao da sa šesticom nešto nije kako treba. Nakon 15 dana sam otišao kod nje, i rekao joj da još uvijek imam neugodan osjećaj u šestici. Ona je rekla da je to normalno te izvadila lijek i na oba zuba stavila plombu. Nije prošlo ni dan ili dva i osjetio sam strahovitu bol u šestici. Nazvao sam je, rekla je da hitno dođem. Ponovno je otvorila zub, očistila ga i ponovno zatvorila. Iako je bol bila nemjerljivo manja, bila je i dalje prisutna. Ona mi je rekla da bi trebala izvaditi zubni živac jer je karijes već zahvatio pulpu te da stoga nema drugog načina da se taj zub riješi. Budući da ni u kojem slučaju nisam želio vaditi zubni živac, a u daljnjem tekstu ću objasniti zašto, nisam više znao što da radim. Zub je i dalje bolio. Bilo kakav dodir – noktom, žlicom ili kod ugriza – bilošto što bi stvaralo otpor tom zubu, izazivalo je bol. Bol je bila prisutna čak i ako ne bih ništa žvakao. Budući da sam smatrao da mi ta doktorica više ne može pomoći bez vađenja živca, više nisam odlazio kod nje. Kad sam došao u Dalmaciju, iskoristio sam priliku da odem kod doktora stomatologije, kojeg sam otprije poznavao, da mi pogleda zube. On je rekao da mi se na šestici stvorila paradontoza te da mi je zubno meso oguljeno. Na dijelu zuba koji je trebao biti pokriven zubnim mesom, postoji samo zubna kost, te je to jedan od razloga zbog kojih zub boli. Budući da sam zbog posla hitno morao otići u Zagreb, nisam mogao to popraviti kod njega u Splitu. U novinama sam pročitao o doktorici stomatologije koja ima svoju privatnu praksu, te sam odlučio otići kod nje. To je velika praksa s nekoliko zaposlenih doktora dentalne medicine iz raznih područja stomatologije. Nakon što je slikala zub, rekla je da je karijes već toliko duboko došao u područje zuba da je zahvatio živac koji, da bi se zub izliječio, treba izvaditi. Nisam želio da mi se vadi zubni živac pa nisam prihvatio njezin prijedlog, no ono što sam prihvatio bilo je da mi njezina djelatnica, doktorica stomatologije, obloži dio zuba koji se ogulio zbog povlačenja desni. Ta mlada doktorica mi je to vrlo dobro napravila. Obložila je oguljeni dio zuba te prilikom udarca noktom sa strane u zub, nisam osjećao neku veliku bol. No problem s tim zubom je i dalje postojao. Potmula bol je bila skoro stalno prisutna. Nisam mogao žvakati nikakvu krutu hranu (kruh, meso i sl.). To da nisam mogao pregristi badem ili lješnjak, ne treba posebno naglašavati. Zato sam sve vrijeme žvakao lijevom stranom čeljusti. Zub je bio osjetljiv i na toplo, i na hladno, a potmula bol je bila prisutna stalno i bez nekog povoda. Na preporuku dobrog prijatelja otišao sam do doktora stomatologa iz Istre koji mi je otvorio taj zub, popravio ga i ponovno zatvorio. Taj doktor je svojevremeno radio u Njemačkoj po vrlo zahtjevnim i preciznim njemačkim standardima. Također ima priličan broj pacijenata iz Italije koji su također navikli na standarde zapadne Europe, a od njega izlaze zadovoljni, tako da nisam uopće sumnjao u njegovu stručnost. No iako sam smatrao da je on to napravio vrlo kvalitetno, zub me i dalje bolio. Naravno, bio sam svjestan toga da sam za to što zub boli djelomično i sam kriv jer nisam želio da mi se vadi zubni živac. Nakon što je on zub popravio, i dalje sam imao problema. Šestica s gornje desne strane je i dalje potmulo boljela, a prilikom svakog zagriza, čak i kad je hrana bila mekana, bol bi se pojačavala. Zato sam i dalje žvakao pretežno lijevom stranom čeljusti. To da i dalje nisam mogao zagristi badem, orah ili nešto slične tvrdoće, ne trebam posebno naglašavati. Problem nije bio riješen. Karijes je već duboko zahvatio zub, a ja nisam želio da mi se vadi zubni živac te stoga kao rezultat svega skupa ostaje samo bol. Tražio sam dalje da vidim ima li netko posebna znanja da mi se taj zub popravi. Kako nisam bio uvjeren da ću naći nekog boljeg, ponovno sam nazvao tog istog doktora. On mi je ponovno otvorio zub, tretirao ga laserom i ponovno zatvorio. Bilo mi je nešto lakše, ali i dalje nisam mogao gristi ni mekanu, a kamoli tvrdu hranu. Jednostavno, karijes je već bio preduboko da bi ga se moglo riješiti bez vađenja zubnog živca. Budući da se cijeli život bavim istraživanjem, i to vida (kratkovidnost, dalekovidnost, prezbijopija, glaukom), priroda mog posla me upućivala na suradnju s drugim stručnjacima, doktorima klasične medicine, kao i liječnicima prirodne medicine, pa sam tako upoznao mnoge vrsne stručnjake. Neki od njih su doktori stomatologije, a neki doktori medicine koji se bave problemima vezanim za usnu šupljinu. U suradnji s njima došao sam do informacija kako se na prirodan način može riješiti velika većina bolesti ili problema koji nastaju u usnoj šupljini. I tako, na moju sreću, nastao je Superorex.

 

 

OPĆENITO O SUPEROREXU

 

Superorex je biljna otopina kojom sam ispirao zube. Vrlo brzo nakon što sam počeo ispirati zube Superorexom, nestala je potmula bol. Nakon nekog vremena (možda 15-ak dana) primijetio sam da mogu normalno žvakati desnom i lijevom stranom zubi bez boli i nelagode. Nekako u to sam vrijeme bio u Dalmaciji te sam pozvao starijeg brata (koji je također liječnik) na jutarnju kavu u obližnji kafić. Kao stariji brat uvijek me znao kritizirati da mi se iz usta osjeti neugodan zadah, no taj dan mi je prvi put u životu rekao da nemam nikakvog neugodnog zadaha. S daljnjim ispiranjem sam primijetio da mogu orah, badem, pa čak i lješnjak, zgnječiti šesticom s desne gornje strane. Nakon nekog vremena sam jeo slaninu i naišao na hrskavicu. To je tvrda, sušena slanina (koja nije kuhana) čija je hrskavica tvrda, elastična, žilava i teško lomljiva. Bez problema sam šesticom gornje desne strane zgnječio i samljeo hrskavicu (slika 2). (No nikako vam ne bih preporučio da zubima drobite tu čvrstu, elastičnu hrskavicu jer možete ozlijediti zube! To sam ja radio samo da bih osjetio razliku u kvaliteti zuba prije i nakon upotrebe Superorexa.)

 

 

Slika 2

 

 

Tek tada sam shvatio što sam postigao. Kako je oporavak mog zuba dolazio postupno, tako ni ja nisam odmah shvatio koliki je to napredak. No tek nakon što sam bez problema sažvakao žilavu hrskavicu tim nekad bolesnim zubom, shvatio sam koliki je to uspjeh. Bio sam oduševljen. Još neko vrijeme sam koristio Superorex (kao i ostale preparate za čišćenje zubi) i nakon toga ga prestao koristiti. Zubi su i dalje u redu, bez bolova, i čvrstu hranu samelju bez problema. No ukoliko ponekad osjetim da su mi desni slabije, u smislu boli, krvarenja, natečenosti, onda s vremena na vrijeme, nekoliko dana za redom, poslužim se Superorexom i problem odmah prođe.

 

Ovdje bih želio nešto pojasniti. Iako koristim samo izraz Superorex, tu se radi o dva pojma. Postoji sustav Superorex i pripravak Superorex.

Sustav Superorex je niz postupaka, mjera, radnji,  uz korištenje prirodnih pripravaka, pomoću kojih se bolesna usna šupljina dovodi ponovo u prirodno zdravo stanje. Sustav Superorex koriste ljudi koji imaju teže probleme s usnom šupljinom. Takvi ljudi trebaju doći u našu ordinaciju da ih pregledamo i odredimo smjer terapije.

Pripravak Superorex registriran je kao kozmetika s posebnom namjenom i koristi ljudima koji imaju lakše probleme u usnoj šupljini. Takvi ljudi ne trebaju dolaziti u našu ordinaciju već pripravak mogu dobiti  izvan ordinacije. Koristeći povremeno pripravak Superorex  na pravilan način, higijena usne šupljine će im biti neprestano dobra i prirodno kvalitetna. Posljedično će zato imati usnu šupljinu cijelog života u dobrom stanju. Znači zahvaljujući pripravku  Superorex koji održava higijenu usne šupljine prirodno kvalitetnom, neće se dovesti u stanje da moraju obuhvatiti cijeli sustav Superorex koji se  primjenjuje u našoj ordinaciji. Znači da odmah  riješe u temelju uzroke svojih problema.

Radi lakšeg razumijevanja u tekstu  upotrebljavam samo izraz Superorex. 

 

 

MOGUĆE POSLJEDICE VAĐENJA ZUBNOG ŽIVCA

 

U daljnjem tekstu bit će još riječi o Superorexu. A sada bih želio nešto reći o tome zašto nisam želio da mi se vadi zubni živac. Budući da sam doktor medicine i da se cijeloga svog života bavim i istraživačkim radom, već mi je prešlo u naviku da ukoliko imam neki zdravstveni problem, da taj problem, prije nego ga počnem rješavati, sagledam s više strana i aspekata. Kad mi je doktorica predložila da treba vaditi zubni živac, onda sam se želio informirati o tome zašto se vadi zubni živac, što se događa kad se izvadi i kakve su eventualne posljedice tog vađenja? Proučavajući tu tematiku, zaključio sam da vađenje zubnog živca može imati razne posljedice na buduće zdravlje. Zato ću u nastavku objasniti što se događa kad se vadi zubni živac,  čime ga se umrtvljuje, kao i moguće posljedice tog procesa.

Naime, doktori stomatolozi umrtvljuju zubni živac u onom trenu kad je karijes uništio i caklinu i dentin. Unatoč tome što doktori dentalne medicine poprave taj zub, mikroorganizmi su već došli do zubnog živca. U tom slučaju doktori dentalne medicine ne mogu popraviti zub a da je živac i dalje u svojoj normalnoj funkciji. Nekad doktori stomatolozi pokušavaju laserom ubiti mikroorganizme koji su zahvatili zubni živac. Snažni snop laserske zrake udarajući na sloj mikroorganizma uvjetuje da oni eksplodiraju te tako bivaju uništeni. Ali često ni laserom nije moguće riješiti taj problem. Naime, laser uništi vanjski sloj mikroorganizama, ali one mikroorganizme koji se nalaze u dubini laser ne može uništiti (slika 3).

 

Slika 3

 

Budući da u zubu i dalje postoje mikroorganizmi, problem nije riješen. Zato postoji mogućnost ili da se vadi zubni živac ili da se izvadi cijeli zub. Nakon toga bi se taj zub trebao nadomještati implantantom, ukoliko čovjek želi i dalje imati zub. S obzirom na to da doktori stomatolozi smatraju da je bolje rješenje izvaditi zubni živac nego vaditi cijeli zub, onda je u stomatološkoj praksi taj proces puno češći od samog vađenja zuba. Normalno da za vađenje zuba i zubnog živca ima više razloga, ali ovdje ću se usredotočiti samo na svoj slučaj. Zato ću u nastavku reći nešto o tome. Zubni je živac povezan s mozgom te putem živčanih impulsa prenosi podražaje. Stoga prvo što treba učiniti jest da se on umrtvi. Umrtvljenje zubnog živca zapravo znači da se taj živčani ogranak, ili te živčane stanice koje podražuju zub, trebaju ubiti. Jer jedino kad te živčane stanice od živih postanu mrtve, prestaje svaka osjetljivost tog zuba na bol ili bilo kakav drugi podražaj. Dakle, ako se kod pacijenta želi riješiti bol koja nastaje jer je zubni živac oštećen ili napadnut od strane mikroorganizama, onda se taj živčani ogranak mora umrtviti. Nakon toga se taj dio zuba čisti i ispunjava određenim materijalima. Za nas je bitan postupak umrtvljivanja zubnog živca. Postoji više preparata kojima to stomatolozi rade, a ja ću se u ovom tekstu ograničiti na one preparate kojima je najvažniji spoj paraformaldehid.

 

 

PARAFORMALDEHID

Paraformaldehid je spoj koji otpušta formaldehid. Formaldehid je bezbojni plin, vrlo oštrog mirisa, koji se koristi kao sredstvo za dezinfekciju, i to naročito virusa. Također ga ima i u duhanskom dimu, služi kao konzervans, a u industriji se najčešće koristi u proizvodnji šperploča i namještaja. Isparavanje formaldehida iz šperploča, tj. iverice u stanovima može dovesti do tjelesnih reakcija koje se nazivaju formaldehidski sindrom. To su glavobolja te nadražaj i upala dišnih putova i oka. No ukoliko dođe do udisanja koncentriranih formaledehidskih para, onda se može dogoditi da dođe do teških oštećenja sluznica nosa, ždrijela, bronhija, oka, smetnji u disanju, vrtoglavice, mučnine, pa čak i smetnji u pamćenju. Ukoliko je izloženost formaldehidu duža, može doći i do astmatičnih napadaja. Zato se smatra da je formaldehid toksičan, alergen, kancerogen i mutagen. To da je formaldehid kancerogen, potvrdila je međunarodna agencija za istraživanje raka (International Agency for Research on Cancer – IARC) koja je dio Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). To je objavljeno u članku od 15. srpnja 2004. gdje je direktor te agencije, dr. Peter Boyle, izjavio da je 26 znanstvenika iz 10 zemalja, na temelju dostupnih dokaza, ocijenilo da je formaldehid kancerogen (izvorni tekst je u dodatku 1).

 

 

                                       

PRESS RELEASE
N° 153

15 June 2004 

 

 

    IARC CLASSIFIES FORMALDEHYDE AS CARCINOGENIC TO HUMANS

 

 

"Twenty-six scientists from 10 countries evaluated the available evidence on the carcinogenicity of formaldehyde, a widely used chemical", reports Dr Peter Boyle, Director of the International Agency for Research on Cancer (IARC), part of the World Health Organization. The working group, convened by the IARC Monographs Programme, concluded that formaldehyde is carcinogenic to humans. Previous evaluations, based on the smaller number of studies available at that time, had concluded that formaldehyde was probably carcinogenic to humans, but new information from studies of persons exposed to formaldehyde has increased the overall weight of the evidence.

Based on this new information, the expert working group has determined that there is now sufficient evidence that formaldehyde causes nasopharyngeal cancer in humans, a rare cancer in developed countries. "Their conclusion that there is adequate data available from humans for an increased risk of a relatively rare form of cancer (nasopharyngeal cancer), and a supporting mechanism, demonstrates the value and strengths of the Monographs Programme," emphasized Dr Boyle. The working group also found limited evidence for cancer of the nasal cavity and paranasal sinuses and "strong but not sufficient evidence" for leukaemia. The finding for leukaemia reflects the epidemiologists’ finding of strong evidence in human studies coupled with an inability to identify a mechanism for induction of leukaemia, based on the data available at this time. "By signalling the degree of evidence for leukaemia and cancer of the nasal cavity and paranasal sinuses, the working group identified areas where further clarification through research is needed. This represents a service to Public Health", Dr Boyle concluded.

Formaldehyde is produced worldwide on a large scale. It is used mainly in the production of resins that are used as adhesives and binders for wood products, pulp, paper, glasswool and rockwool. Formaldehyde is also used extensively in the production of plastics and coatings, in textile finishing and in the manufacture of industrial chemicals. It is used as a disinfectant and preservative (formalin) in many applications.

Common sources of exposure include vehicle emissions, particle boards and similar building materials, carpets, paints and varnishes, foods and cooking, tobacco smoke, and the use of formaldehyde as a disinfectant. Levels of formaldehyde in outdoor air are generally low but higher levels can be found in the indoor air of homes.

Occupational exposure to formaldehyde occurs in a wide variety of occupations and industries: for example, it is estimated that more than one million workers are exposed to some degree across the European Union. Short-term exposures to high levels have been reported for embalmers, pathologists and paper workers. Lower levels have usually been encountered during the manufacture of man-made vitreous fibres, abrasives and rubber and in formaldehyde production industries. A very wide range of exposure levels has been observed in the production of resins and plastic products. The development of resins that release less formaldehyde and improved ventilation has resulted in decreased exposure levels in many industrial settings in recent decades.

The working group also evaluated two glycol ethers (2-butoxyethanol and 1-tert-butoxy-2-propanol) and evaluated these as not classifiable as to their carcinogenicity to humans, due to the inadequate level of evidence in humans and limited evidence in experimental animals available to the experts. Further research is needed on these widely-used solvents.
 
 
 

Dodatak 1

 

Na temelju tih spoznaja o formaldehidu, a koji se otpušta iz paraformaldehida, nezavisni istraživači smatraju da je i paraformaldehid kancerogen.

 

 

HIPOTEZA O NASTANKU RAKA

 

U daljnjem tekstu ću nastojati objasniti, na temelju dostupnih hipoteza i istraživanja svjetskih istraživačkih centara, kako nastaje rak. Zato ćemo se spustiti na staničnu razinu da bi se to lakše objasnilo. Sva živa bića, bez obzira jesu li jednostanična ili višestanična, imaju 2 osnovna nagona:

a) nagon za održanjem vlastite vrste

b) nagon za održanjem vlastitog života.

 

Nagon za održanjem vrste je povezan s razmnožavanjem, a kod ljudske vrste je poznat kao seksualni nagon. Smatra se da je taj nagon čak jači od nagona za održanjem vlastitog života. Postoje primjeri u životinjskom svijetu gdje je ženka jastreba krilima zaštitila svoje mlade u gnijezdu, a snažni orao ju je živu kljucao. Usprkos tome ona nije htjela pobjeći i ostaviti mlade. Kod ljudi imamo primjere da su žene u ratovima svojim tijelima štitile djecu od neprijateljskih metaka. Nagon za održanjem vlastitog života kod životinja se manifestira u skupljanju hrane, npr. vjeverica skuplja žirove ili lješnjake, pas zakopa kost i sl. Kod ljudi se manifestira u gomilanju novca. Isto tako i jednostanični organizmi imaju nagon za održanjem vlastite vrste i vlastitog života. Ti jednostanični organizmi mogu biti samostalni kao amebe, no mogu biti i dio cjeline nekog većeg organizma, kao što je to npr. zubni živac koji je dio cijelog živčanog sustava. A živčani je sustav dio čovjeka kao živog bića. I te stanice (živčane stanice iz zubnog živca) također imaju dva osnovna nagona. One se također opiru i bore ako ih nešto truje ili ubija. Te stanice ne žele mirno prihvatiti svoju smrt i smrt svoje vrste. U prijašnjim vremenima te su se stanice u stomatologiji umrtvljivale arsenom, ali zbog popratnih nuspojava arsen je izbačen iz upotrebe te je zamijenjen kvalitetnijim spojevima. S obzirom na to da živčane stanice imaju vrlo važnu funkciju prenošenja podražaja, onda su one po svojoj funkciji vrlo živahne i nije ih lako ubiti. (Npr. lakše je umrtviti masne stanice ili stanice koje u sebi nose molekule vode, nego živčane stanice.) Zato se i tu moraju upotrijebiti snažniji spojevi da bi uspjeli potpuno umrtviti te živčane stanice. Kad takav toksični preparat dođe u stanicu i kad uništi jezgru DNK, on ubije stanicu. No kada toksični preparat putuje od stanice do stanice, događa se da u neke stanice prodre potpuno, a u neke ne. U neke prodre polovično, u neke djelomično ili vrlo malo, a u neke uopće ne prodire. Problem ne nastaje u onim stanicama u koje je toksični spoj totalno prodro i uništio je. Također problem ne nastaje ni u onim stanicama koje toksični spoj nije ni dotaknuo. Problem je u onim stanicama u koje je toksični spoj prodro samo djelomično. (slika 4)

 

Slika 4

 

Naime, između stanica u zubnom korijenu ne postoji Kineski zid, tako da se toksični spoj ne može aplicirati samo na ono mjesto na koje mi želimo. Tkiva su propusna, tu postoji krv, limfa, kao i komunikacija između stanica i tkiva na razne moguće načine. Stoga nije moguće da sve ciljane stanice jednakomjerno budu zahvaćene toksičnim preparatom. U tom slučaju se stanice koje su samo djelomično uništene mogu ponašati kao ranjena zvijer. Lovci znaju da je, na primjer, ranjeni divlji vepar opasniji nego vepar koji nije ranjen. Tako i ranjena stanica ne želi prihvatiti svoju smrt, već da bi se obranila, stvara nove stanice koje se nekontrolirano razmnožavaju i koje imaju sposobnost koloniziranja ili metastaziranja a zovemo ih tumori ili karcinomi.

 

 STANICA

U daljnjem tekstu želio bih hipotetski pojasniti stvaranje tumora na temelju istraživanja mnogih svjetskih istraživačkih centara. Da bih to lakše objasnio, reći ću nešto o stanici. Stanica je najmanja strukturna i funkcionalna jedinica živog organizma sposobna za samostalan život i reprodukciju. Kod nekih bakterija i modrozelenih algi, stanica predstavlja cijeli organizam. U višestaničnim organizmima stanice su specijalizirane za obavljanje određenih funkcija i udružene su u strukturne i funkcionalne jedinice višeg reda. Svaka stanica je obavijena staničnom membranom, a pojednostavljeno je možemo opisati kao cjelinu (masu) koja se sastoji od citoplazme i jezgre (slika 5).

 

 

Slika 5

 

To bismo slikovito mogli pokazati kao pečeno jaje na oko gdje bi smo bjelanjak mogli usporediti s citoplazmom a žumanjak s jezgrom. Jezgra je vrlo važna za pravilno funkcioniranje stanice.

 

DNK

U jezgri se nalazi dezoksiribonukleinska kiselina (DNK) koja je bitna za nasljedne osobine stanice, diobu stanice, a također i preko ribonukleinske kiseline (RNK) omogućuje sintezu bjelančevina u stanici. DNK je najveća biološki aktivna molekula u tijelu i preko nje se prenose nasljedne osobine kod svih živih bića osim kod RNK virusa. DNK su jedine poznate molekule sposobne za autoreplikaciju, tj. samostalno razmnožavanje. Sastoji se od dvaju polinukleotidnih lanaca koji su zavijeni jedan oko drugoga u dvostruku zavojnicu ili spiralu (tzv. dvostruki heliks). To bismo mogli usporediti s ljestvama (slika 6a) koje ne idu pravocrtno i paralelno, već su zavijene (slika 6b).

 

                               

 Slika 6a                                                         Slika 6b

 

 

Vanjske strane lanca (koje možemo nazvati okosnice) sastoje se od šećera deoksiriboze i fosfatne skupine (što ćemo skraćeno nazvati šećer-fosfat). Okosnice su spojene s dušičnim bazama koje se zovu adenin (A), gvanin (G), timin (T) i citozin (C). Adenin i gvanin pripadaju purinskim bazama, a timin i citozin pripadaju pirimidinskim bazama. Jedan pentozni šećer (deoksiriboza), jedna purinska ili pirimidinska baza i jedna fosfatna skupina tvore nukleotid. Nukleotid je osnovna građevana struktura DNK (i RNK). Spoj više nukleotida stvara DNK (polinukeoitidni lanac).

Dakle, okosnice se nalaze na periferiji, a u sredini su parovi dušičnih baza (slika 7a). U parove se mogu povezati samo adenin s timinom, tj. gvanin s citozinom (slika 7b).

 

 

                          

Slika 7a                                                                              Slika 7b

 

 

Takvo povezivanje se naziva komplementarnost ili nadopunjenost. Redoslijed baza unutar neke DNK molekule predstavlja šifriranu genetičku informaciju. S obzirom na to da se DNK svake stanice čovjeka sastoji od oko 3 milijarde parova baza, možemo zaključiti da DNK ima mogućnost stvaranja skoro neograničenog broja kombinacija. Te kombinacije prenose nasljedne informacije s generacije na generaciju. Svaki organizam ima specifičan raspored baza u DNK, stoga ne postoje dva potpuno ista organizma. Ali u jednom organizmu struktura DNK materijala u svim stanicama tog organizma je ista. DNK u organizmu ima ove zadatke:

 a) DNK je molekula koja nosi nasljednu materiju, tj. nasljednu osnovu, stoga je njezin zadatak čuvanje nasljedne materije, tj. nasljedne osnove tog organizma.

b) Drugi zadatak je prenošenje nasljedne materije, tj. nasljedne osnove tog organizma na niže stanice nastale diobom.

c) U DNK se nalaze upute za sintezu (sinteza = sastavljanje, spajanje u cjelinu) proteina (bjelančevina), a njezini dijelovi (geni) sadrže informaciju za sintezu specifičnih proteina, tj. njihovih polipeptidnih lanaca. Dakle, zadatak DNK je upravljanje i kontrola stvaranja onih bjelančevina (proteina) koji određuju strukturu i djelatnost specijaliziranih vrsta stanica.

 

Kada dolazi do diobe stanice, prvo se mora podijeliti DNK. DNK lanci se kidaju po sredini, tako da svaki lanac stvara još jedan isti takav. Naime, svaka DNK molekula koristi vlastitu strukturu kao model (kalup) za novu kopiju, tj. duplikat. U procesu duplikacije, tj. umnožavanja svaki jednostruki lanac djeluje kao model ili kalup za formiranje novog komplementarnog, tj. nadopunjujućeg lanca. Na taj način se u svakom ciklusu duplikacije ili umnožavanja na stari jednostruki lanac vežu odgovarajuće komplementarne (nadopunjujuće) baze. Tako se obrazuje novi, dvostruki lanac DNK, koji se sastoji od jednog novog i jednog starog lanca. Ovakav način replikacije (umnožavanja) nazvan je semikonzervativan (semikonzervativan = lat. semi = polu; konzervativan = sačuvan -> polusačuvan). Na taj način dolazi do diobe stanice i daljnjeg prijenosa nasljednih osobina (slika 8).

  

Slika 8

  

No da bi to bilo još jasnije, u daljnjem tekstu ću pojasniti na koji način malena molekula DNK stvara kromosome, te zatim kako se ti kromosomi nakupljaju u jezgri stanice. Pokazat ćemo kako se od malih cigli (DNK) grade zidovi (kromosomi), a kako od zidova nastaje kuća (stanica). Prvi korak u oblikovanju kromosoma jest namatanje DNK oko nakupine proteina. Ti proteini se nazivaju histioni (slika 9).  

 

Slika 9

 

 

KROMOSOM

 

Nastala nit na elektronskoj snimci ima oblik ogrlice. Budući da je molekula DNK nekoliko tisuća puta duža od promjera stanice, ona se namata oko proteina histiona te na taj način u vrlo malom prostoru može biti jako dugačka molekula DNK. Te zgusnute niti i dalje se namataju i slažu, tj. tvore kromosome (slika 10). 

 

Slika 10

 

To možemo usporediti s klupkom vune i pletenjem džempera. Kad bi se klupko vune razvuklo, onda bi bilo jako dugačko. Ali kada se splete džemper, onda ta izrazito dugačka nit stane u vrlo mali prostor, a to je džemper (slika 11).

 

 

Slika 11

 

Kromosomi su štapičaste tvorbe u staničnoj jezgri te su prijenosnici nasljeđa i šifre (tj. informacije) za sintezu staničnih proteina. Budući da se kromosomi nalaze u jezgri, onda je jezgra bitna za diobu stanice i prijenos nasljednih osobina. Već sam prije spomenuo da se stanica sastoji od 2 glavna tijela, a to su jezgra i citoplazma. Ukoliko bi se iz nekog razloga stanica presjekla na pola, tako da bi u jednoj polovici ostala citpolazma a u drugoj polovici dio citoplazme i jezgra, onda se može dijeliti samo onaj dio stanice u kojem je ostala jezgra. Dakle, nakon što se duplicira DNK, duplicira se kromosom, a onda se podijeli jezgra stanice. Zatim ta nova jezgra stvara u svojoj citoplazmi sve ostale sastavne dijelove stanice (slika 12).  

 

 

Slika 12 

No, da bih malo pojasnio stvaranje tumora, ponovno ćemo se vratiti na kromsom (slika 13).

 

 

                         

Slika 13

 

 

TELOMERE

Na vrhovima kromosoma, označeno crvenom bojom, nalaze se telomere (slika 13). Kao što sam već prije rekao, nakon što se podijeli DNK, tako se i cijeli kromosom podijeli. Taj novi kromosom stvara i novu stanicu te se prilikom svake podjele stanice telomere na vrhu kromosoma skraćuju. To znači da, kad dođu do kraja, više ne postoji mogućnost podjele (slika 14).

 

Slika 14 

 

Na slici 15 vidimo da telomera ima još 4 čvora. Nakon ta četiri čvora nalazi se zaštitna kapica koja ne dozvoljava da se DNK dalje dijeli. 

 

Slika 15 

 

ENZIM TELOMERAZA

To znači da se stanica može još 4 puta podijeliti. Nakon toga stanica se više ne može podijeliti te dolazi do starenja. No kod tumora se pojavljuje enzim telomeraza koji neprestano obnavlja telomeru. Takva telomera se ne skraćuje, što znači da su te stanice u mogućnosti neograničene diobe.

(enzim = organska tvar koja pokreće i ubrzava različite kemijske procese u živim organizmima, pri čemu ostaje nepromijenjena)

 

  Na slici 16 vidimo da zaštitna kapica na telomeri više ne postoji (zaštitnu kapicu simbolizira ovaj znak ).

 

Slika 16

 

Dok postoji zaštitna kapica na kraju DNK, enzim telomeraza nema se za što zakvačiti.

Budući da zaštitna kapica više ne postoji, te je kraj telomere slobodan, onda enzim telomeraza dođe na kraj DNK telomere, priljubi se i zakvači uz krajnji dio jedne zavojnice (slika 17a). Enzim telomeraza u sebi ima matricu (matrica = svaki predmet koji služi za pravljenje odljeva) tj. kalup jednog dijela zavojnice (okosnice) DNK. Kad stane na kraj DNK zavojnice, namjesti svoj kalup putem kojeg se sintetizira prvi dio dvostruke zavojnice DNK (slika 17b). Sada ta prva, ali nova sintetizirana zavojnica, predstavlja kalup za sintezu drugog dijela dvostruke zavojnice DNK (slika 17c). Zahvaljujući tom kalupu i polusačuvanom umnožavanju, o kojemu smo već govorili, sintetizira se nadopunjujući (komplementarni) dio lanca DNK. Znači, ako je u kalupu timin, on automatski s druge strane sintetizira adenin. A ako je u kalupu gvanin, on sintetizira citozin. Dakle, uvijek sintetizira nasuprotnu nukleobazu. Kad je kompletni tj. cijeli lanac DNK sintetiziran (slika 17d), enzim telomeraza se ponovno zakvači na kraj DNK zavojnice (slika 17a) i ponavlja proces. Na taj način DNK lanac se stalno iznova sintetizira i stvara nove stanice. Budući da one u sebi nose gen za daljnje umnožavanje, te stanice se stalno razmnožavaju. One nemaju kočnice kao što ih imaju normalne stanice u tijelu. S daljnjim razmnožavanjem koloniziraju ili metastaziraju na druge organe, ometaju druge organe u njihovoj normalnoj funkciji, uništavaju ih, te ukoliko se ne zaustavi napredovanje takvih stanica, dolazi do smrti organizma.

 

 

Slika 17 (Na slici 17 a, b, c i d vidimo kako enzim telomaraza sintetizira DNK telomere, te na taj način omogućuje stanici da se i dalje dijeli.)

 

(Ovdje bih želio napomenuti da enzim telomeraza može imati i pozitivnu ulogu. Naime, kod onih stanica koje nisu oštećene, ali se više ne mogu dijeliti, dolazi do prirodnog procesa starenja i umiranja. U tom slučaju, ako se enzim telomeraza aktivira, dolazi do pomlađivanja stanice, a time i cijelog organa ili organizma. Neke biljke čak imaju mogućnost djelovanja da kod starih stanica aktiviraju enzim telomerazu, te tako dovode do pomlađivanja stanica. No o tome će biti govora u nekoj drugoj prilici.)

 

U daljnjem tekstu želio bih hipotetski pojasniti što se događa kad je jedan dio DNK uništen, a drugi dio DNK još uvijek ima svoju donekle očuvanu funkciju.Ukoliko je DNK zbog nekih razloga djelomično uništen, a drugi dio DNK djelomično još funkcionira, onda onaj dio koji funkcionira nastoji obnoviti uništeni dio DNK. Po dostupnim znanstvenim teorijama, DNK se obnavlja na 2 načina:

 

1) Jednom enzimskom reakcijom spajaju se krajevi na mjestu loma u DNK.

2) Uklanjanje oštećenja isijecanjem. Isijecaju se oštećene baze DNK i nadomještaju ispravnima.

 

Ukoliko je oštećenje veliko, onda oporavak može ići na 2 načina:

a) Prvi način jest da se onaj dio DNK koji je oštećen zaobiđe i na tom mjestu nastaju praznine koje se naknadno popunjavaju iz DNK istih ali neoštećenih stanica.

b) Drugi način jest da se odmah ide na oporavak oštećenih dijelova. Tada može doći do greške u popravcima, ali se organizam koristi logikom – bolje i loša DNK nego nikakva.

Ukoliko oštećenje nije veliko, te ukoliko se u stanici nalaze prave građevne molekule koje služe za sintezu enzima i DNK, onda se DNK potpuno obnavlja. No ukoliko je DNK već jako uništena, te ukoliko u samoj stanici nema dovoljno pravih građevnih molekula, DNK se ne može pravilno obnoviti.

S obzirom na to da lanac DNK tvori kromosom, a kromosomi su sastavni dio stanične jezgre koja upravlja svim važnim procesima u stanici, onda djelomično uništenje DNK može ići u dva smjera:

a)      Stanica počinje propadati, atrofirati, tj. smanjivati se, i počinje gubiti svoju funkciju.

b)      Djelomično uništena DNK u komunikaciji s drugim stanicama u blizini prepoznaje da nešto uništava stanice. Kad se životinjama dogodi da postanu ugrožene, onda se one ponašaju po principu „bori se ili bježi“. Isti princip vrijedi i za stanice našeg tijela. No, stanice našeg tijela ne mogu pobjeći već se mogu samo boriti. Bore se na način da DNK aktivira alarmni program (tzv. program ugroženih stanica) koji se stavlja u djelovanje u slučaju opasnosti. DNK aktivira enzim telomerazu te u želji za životom i nastojanjem da se zamjene mrtve stanice, dolazi do nekontroliranog razmnožavanja i bujanja novih stanica. Te nove stanice nemaju kočnicu kao što imaju normalne, već enormno bujaju. U mnogim slučajevima te nove stanice same stvaraju nove krvne žile putem kojih dobivaju hranu, šire se po tijelu, stvaraju kolonije ili metastaze i u konačnici ubijaju cijeli organizam. Imamo primjere i u povijesti da su neki narodi koji su bili ugroženi od drugih naroda (npr. u ratovima su izgubili mnogo ljudi) forsirali rađanje mnogo djece da bi nadoknadili taj gubitak. Tako i DNK aktiviranjem alarmnog „programa ugroženih stanica“, želi nadomjestiti izgubljene stanice na način da ih nekontrolirano mnogo stvara kao odgovor na neposrednu opasnost i zamjenu mrtvih stanica.

 

ZAKLJUČAK HIPOTEZE O NASTANKU RAKA

 

Zbog postavki koje su gore iznesene možemo zaključiti da sve one tvari koje ciljano ili namjenski umrtvljuju, truju ili koje su toksične za naše stanice, treba, ako je ikako moguće, izbjegavati. Dakle, takve tvari ne treba unositi u naše tijelo ili stavljati u stanice našeg tijela. Također i sve postupke u kojima se u naše tijelo moraju stavljati takve tvari, ako je to ikako moguće, treba izbjegavati. Uz malo bolje planiranje, kao i savjetovanje s pravim stručnjacima, mogu se izbjeći diskutabilni postupci, kao i moguće štetne tvari. Na taj način ljudi sebi osiguravaju zdraviju i sigurniju budućnost.

 

VAŽNOST USNE ŠUPLJINE

 

Usna je šupljina jedinstvena cjelina čija je osnovna uloga žvakanje i gutanje hrane, a obložena je sluznicom koja ima zaštitnu ulogu. Sluznica štiti organe usne šupljine, prima impulse na tkiva usne šupljine, omogućava apsorpciju (apsorpcija = upijanje, tj. usisavanje) tvari, stimulira lučenje štetnih tvari iz organizma. Sluznica ima i okusnu ulogu koja omogućuje da razlikuje zdravu (svježu) od pokvarene hrane. Treba napomenuti da je sluznično tkivo u ustima izuzetno apsorptivno (ima izuzetnu sposobnost upijanja) i predstavlja izravan put do mozga. Zato je vrlo važno što čovjek stavlja u usta.

S obzirom na to da se u usnoj šupljini miješaju voda i hrana, a ta je kombinacija idealna podloga za razmnožavanje mikroorganizama, onda je naš organizam u usnoj šupljini razvio savršen obrambeni sustav. Žlijezde slinovnice, koje su u njoj, luče slinu. Slina stalnim dotokom čisti i reducira (reducira = smanjuje) oralnu floru (oralna flora = mikroorganizmi normalno prisutni u usnoj šupljini). U zdravoj usnoj šupljini mikroorganizmi su u međusobnoj ravnoteži. U bolesti se ta ravnoteža poremeti tako da neki mikroorganizmi postanu škodljivi i uzročnici bolesti. Zato možemo kazati da je usna šupljina pokazatelj zdravlja. I kod nekih životinja usna šupljina je pokazatelj zdravlja. U prijašnjim vremenima, kad su ljudi prodavali konje, kupci bi prvo gledali kakve konj ima zube.

Da bi usna šupljina bila zdrava, vrlo je važno:

 

a)      da se čovjek pravilno hrani (o tome će biti više govora u poglavlju „Zašto djeluje Suprorex?“);

 

b)      da je higijena usne šupljine pravilna.

 

 

Zbog modernog i brzog načina života, današnji se čovjek hrani najčešće nepravilno. Higijena usne šupljine nije prilagođena tako nekvalitetnoj prehrani. Stoga dolazi do problema kao što su upale desni, krvarenja, paradontoza, karijes, duboki karijes, granulomi, upale krajnika i ždrijela, afte, kao i mogućnost stvaranja tumora u usnoj šupljini. Za važnost higijene usne šupljine imamo primjere i u životinjskom svijetu, gdje neke vrste aligatora, nakon što pojedu životinju, otvore usta da bi im ptice čistačice jele meso između zubi (slika 18).

 

Slika 18

 

U nekim zoološkim vrtovima ljudi su opazili da se i makaki majmuni koriste dlakom kako bi očistili zube.


UZROCI PROBLEMA KOJI NASTAJU U USNOJ ŠUPLJINI

 

S obzirom na novi moderan način života, postoji više uzročnika koji štetno djeluju na usnu šupljinu. Možemo ih podijeliti na:

 

a)      biološke

b)      kemijske

c)      fizičke.



a) Biološki

 

Biološke uzročnike možemo podijeliti na:

   a-1)  viruse

a-2)  bakterije

a-3)  gljivice

 

 

a-1)Virusi

 

 

Virusi su najmanje biološke strukture (mikroorganizmi) koji u sebi nosi genetske poruke potrebne za razmnožavanje. To su unutarstanični (intracelularni) paraziti s jednom vrstom nukleinske kiseline (DNK ili RNK). Najvažnija im je karakteristika što se mogu razmnožavati samo u živim stanicama. Uzrokuju niz bolesti od kojih možemo spomenuti virus hepatitisa A i B, virusni encefalitis (upala mozga), virusni meningitis (upala moždanih opni), virusni proljev i sl. Neki virusi uzrokuju tumore. Smatra se da je virus hepatitisa B bitan u nastanku hepatocelularnog karcinoma. Bradavice /verruca/ (koje su jedna vrsta tumora) također uzrokuje ljudski papilloma-virus. Od virusa koji se pojavljuju u usnoj šupljini spomenut ću dva primjera. Prvi je gore spomenuti papilloma-virus koji se može pojaviti u usnoj šupljini kao raštrkana (diseminirana) oralna papilomatoza. Drugi je papilom larinksa (grkljana), koji može biti predispozicijski čimbenik za nastanak tumora. Također ću spomenuti i virus Herpes simpleks u usnoj šupljini koji se aktivira u razdoblju pada otpornosti organizma, npr. zbog bolesti ili stresa. Zubno meso je tada otečeno, bolno, crveno i upaljeno, a u usnoj šupljini se pojavljuju i sitni mjehurići koji pucaju te stvaraju bolne ranice. Virus ostane trajno u živčanim ganglijima i nakon što simptomi bolesti prestaju.

Antibiotici ne djeluju na viruse.

(Parazit = je biće koje, radi održavanja svoje vrste, živi na pripadniku druge vrste ili u njemu, koristeći se njegovom energijom i remeteći njegove fiziološke procese. Parazit obično ne ubija domaćina, osim ako se previše razmnoži.)

 

a-2) Bakterije

Bakterije su jednostanični organizmi. One su najbrojnija skupina organizama. Važne su za održavanje života ostalih živih bića (makroorganizama) na Zemlji. Ima ih u tlu i u vodi. Neke bakterije su sastavni dio fiziološke flore u ljudi i životinja. Nalaze se na koži, u usnoj i nosnoj sluznici, crijevima, spolnim sustavima te žive u simbiozi s ljudskim stanicama. Svrstavaju se u skupinu simbionti (korisni). No neke druge bakterije napadaju ljudske stanice na način da uzimaju resurse (zalihe) za rast od organizma domaćina. Razmnožavaju se i naseljavaju unutar organizma domaćina, neke šire i toksine, te štete njegovom zdravlju (toksin = tvar stvorena u organizmu životinje, biljke ili mikroba koja je štetna za druge organizme). Takve bakterije se svrstavaju u skupinu parazita, a nazivamo ih patogenima(patogen = od grčke riječi pathos – bolest i gensis – postanak).

Iz skupine patogenih bakterija spomenuo bih Streptococcus mutans. Naime, za Streptococcus mutans se smatra da je jedan od glavnih uzročnika karijesa.


a-3) Gljivice

Smatra se da su dio biljnog carstva. No nemaju klorofil, stoga su paraziti ili saprofiti. Razlikuju se od virusa i bakterija po fiziologiji (fiziologija = znanost koja proučava normalne funkcije organizma) i načinu razmnožavanja. Mogu biti i višestanični organizmi koji klijanjem stvaraju končaste niti. Za ljude je bitna gljivica kandida (posebno Candida albikans). Ona živi kao saprofit na koži, sluznicama usta, vagine i probavnog sustava. (Saprofiti = su mikroorganizmi koji za svoj život iskorištavaju odumrlu organsku materiju kao izvor energije).

Znači, Candida albicans je sastavni dio oralne flore (oralna flora = mikroorganizmi normalno prisutni u usnoj šupljini) i kao takva ne predstavlja problem. Problem nastaje u onom trenutku kada dolazi do poremećaja u ravnoteži oralne flore. U tom slučaju kandida se povećano razmnožava na način da se hrani tijelom svog domaćina. To se najčešće događa kod nekih metaboličkih (metabolizam = izmjena tvari i energije u organizmu) bolesti (npr. diabetes melitus), zatim kod hormonalnih disbalansa (trudnoća, menopauza), a također i kod stanja oslabljenog imuniteta (osobe pod imunosupresivnom terapijom). To razmnožavanje, koje se manifestira u većem broju kolonija, uzrokuje upalu oralne sluznice. Najčešći simptom kod bolesnika je osjećaj peckanja u ustima. Liječenje je ponekad kod tvrdokornih upala otežano, te se uz lokalnu primjenjuje i sistemska (opća) terapija.

Neki istraživači, kao npr. dr. Tullio Simoncini (onkolog iz Italije), te dr. Antonio Vito Costantini, dr. Heinrich Wieland i dr. Lars I. Qvick, smatraju da su gljivice, a posebno kandida (Simoncini), glavni uzročnik raka kod ljudi.

b) Kemijski

b)-I Kemijski uročnici su povezani s hranom i prehranom

Možemo ih podijeliti na:

b)-I-1 uzročnike koji su povezani s obrađenom gotovom hranom

      b)-I-2 uzročnike koji su povezani sa slatkom hranom i slatkim pićima

b)-I-3 uzročnike koji su povezani s hranom koja se priprema za kuhanje i spravljanje umaka

b)-I-4 uzročnike koji su povezani s posuđem u kojem se priprema hrana

b)-I-5 uzročnike koji su povezani s proizvodnjom hrane

b)-I-6 uzročnike koji su povezani s transportom i skladištenjem svježe hrane

b)-II uzročnike koji su povezani sa stomatološkim materijalima za popravak zubi

b)-III uzročnike koji su povezani s higijenom zubi (materijali iz pasti za zube)

b)-IV  uzročnike koji su povezani s duhanskim dimom (pušenje)

 

b)-I-1 uzročnici koji su povezani s obrađenom gotovom hranom

U moderno vrijeme čovjek se poprilično udaljio od prirode i od prirodne hrane. Hrana koja se kupuje u trgovinama kemijski je prerađena i obrađena, između ostalog i da bi mogla dulje trajati. Takav način prerade omogućuje transport hrane u udaljena područja, njezino dugoročnije skladištenje, te ponudu hrane čini raznovrsnom i neovisnom o mjestu proizvodnje i godišnjem dobu. No takva hrana gubi svoju prirodnu boju, okus, miris i hranjive vrijednosti. Zato se u nju dodaju aditivi. Dodaju se i konzervansi koji štite hranu od kvarenja. Bojila i arome pojačavaju i nadomještaju prirodnu boju, okus i miris koju je hrana prilikom kemijske prerade izgubila. Antioksidansi (npr. regulator kiselosti) produljuju rok trajanja hrane. No uz te dodatke još se dodaju emulgatori (npr. Sorbitolni sirup), stabilizatori (npr. difosfati) i slično. Konzervansi se akumuliraju u stanicama usne šupljine i djeluju dvojako.

1) Prvo svojim biokemijskim reakcijama ometaju izmjenu tvari u stanici. S obzirom na to da je uloga konzervansa sprječavanje razvoja mikroorganizama u hrani na način da u živim stanicama mikroorganizama ne dopuštaju izmjenu tvari, onda na isti način djeluju i u živim stanicama našeg tijela. Na taj način se sprječava izmjena kisika i hranjivih tvari u stanicama usne šupljine.

2) Samom svojom fizičkim prisutnošću, tj. akumuliranjem u stanicama usne šupljine, ometaju rad DNK.

Takve stanice atrofiraju (smanjuju se), gube energiju i životne tvari (kisik, hrana), te su podložnije utjecaju mikroorganizama, bolesti i degenerativnim procesima. To bismo mogli slikovito usporediti sa situacijom kad čovjek u svom uredu ima jako puno kemikalija koje udiše. Na podu ureda nalaze se kartonske kutije, stari pokvareni fotokopirni stroj, stari pokvareni telefaks uređaj, slomljeni ormar koji je zakrčio prostor. U tom slučaju biokemijske reakcije kemikalija štetno djeluju na njegov organizam, a fizičko prisustvo tih nepotrebnih starih predmeta također ga ometa. Dakle, samim time što mora preskakati preko tih starih strojeva i ormara, ne može se dobro organizirati i dobro obavljati svoje poslove. Da bi čovjek dobro funkcionirao, treba izbaciti kemikalije iz ureda, a također treba očistiti cijeli ured od nepotrebnih stvari. Isto tako konzervanse i ostale aditive treba izbaciti iz usne šupljine.

 

b)-I-2 uzročnici koji su povezani sa slatkom hranom i slatkim pićima

Od hrane možemo spomenuti čokoladu, bombone, kekse, kolačiće, sladolede i sl. Od pića možemo spomenuti slatke sokove, kao i slatka gazirana pića. (Od slatke hrane posebno bih izdvojio čokoladu. Zbog toga što se u čokoladi nalazi kakao, možemo je čak svrstati među zdravu namirnicu. No u sastavu mnogih čokolada nalazi se i šećer. Stoga bi trebalo, nakon što se pojede čokolada, oprati zube, te na taj način poništavamo negativni učinak šećera u čokoladi.) Spomenut ću istraživanje prof. dr. sci. Valerija Vrčeka koji je predavač organske kemije na farmaceutskom fakultetu u Zagrebu i priznati znanstvenik (napisao knjigu „Druga strana potrošačkog raja“). Po njegovom istraživanju, iz svih slatkiša proizvedenih u Hrvatskoj izbačena su umjetna bojila. To je dobra vijest za sve ljude koji vole slatku hranu. No unatoč tome, slatkiši u sebi sadrže šećer koji zajedno s nekim mikroorganizmima iz usta na zubima stvaraju karijes. O karijesu će biti još govora u daljnjem tekstu, u poglavlju „Bolesti zubi (prirodna preventiva za spriječavanje karijesa)“ Slatki sokovi i slatka gazirana pića u sebi sadrže ili šećer ili umjetni zaslađivač aspartam. Talijanski znanstvenici iz centra za istraživanje raka Cesyare Maltoni u Bologni pokusima nad životinjama su pokazali povezanost koncentracije aspartama i pojave raka. Naime, raspadom aspartama u organizmu nastaje metanol koji oksidacijom prelazi u formaldehid. Kako je formaldehid kancerogen, to je najvjerojatnije mehanizam koji objašnjava toksičnost aspartama. Također Američki centar za kontrolu bolesti ima izvještaje o stotinjak nuspojava koje izaziva aspartam (glavobolje, mučnine, depresije i smetnje s vidom). Japanci su također objavili studiju o njegovoj citotoksičnosti, u kojoj su pokazali da produkti razgradnje aspartama (metanolformaldehid) uzrokuju odumiranje nekih stanica (timocita).

 

b)-I-3 uzročnici koji su povezani s hranom koja se priprema za kuhanje i spravljanje umaka

Prehrambeni dodaci koji se koriste za kuhanje juha ili umaka, u sebi sadrže razne aditive (npr. pojačivače okusa, bojila i sl.), kao i sitnu sol. O aditivima je već bilo govora, a sada bih nešto želio reći o kuhinjskoj soli. Danas se pretežno sve više koristi sitna morska kuhinjska sol. Ta morska sol je prerađena i u procesu prerade je izgubila važne minerale koji su potrebni ljudskom tijelu. Sada se događa obrnuti proces. Umjesto da sa sitnom morskom soli unesemo minerale koji su nam potrebni, ta sol zapravo veže na sebe te minerale iz našeg organizma koji onda izlaze iz našeg tijela. Na taj način mi s konzumiranjem sitne soli gubimo neophodne minerale koji su nam potrebni. Bez tih minerala ni stanice ne mogu normalno funkcionirati. Zato treba koristiti krupnu morsku sol koja nije prerađena i koja u sebi sadrži sve potrebne minerale. Zanimljivo je da seljaci svojim konjima daju krupnu morsku sol.

b)-I-4 uzročnici koji su povezani s posuđem u kojem se priprema hrana

Ovdje bih spomenuo teflonske tave u kojima zagrijavanjem na temperaturi od 240-250 stupnjeva Celzija dolazi do raspada teflona, uz razvijanje otrovnih para. Poznati su slučajevi takozvane teflonske toksikoze, gdje su se ptice trovale razgradnjom produkta teflona. Također ljudi izloženi teflonskim parama obolijevaju od tzv. teflonske gripe čiji su simptomi povišena temperatura, groznica, kašalj i grlobolja.

b)-I-5 uzročnici koji su povezani s proizvodnjom hrane

Njih možemo podijeliti na:

α) pesticide protiv nametnika u proizvodnji biljne hrane

Pesticidi koji ometaju životne procese kukaca, ličinki i ostalih nametnika na vrlo sličan način djeluju i u stanicama našeg tijela.

β) antibiotike koji se daju tovljenim životinjama

Antibiotici u životinjama (npr. kravama ili teladi) ostaju u mesu te ih ljudi konzumiraju kad jedu to meso. Na taj način čovjek prima antibiotike a da zapravo nije bolestan. Mikroorganizmi se navikavaju na te antibiotike, a onda kad su nam antibiotici stvarno potrebni, oni ne djeluju.

b)-I-6 uzročnici koji su povezani s transportom i skladištenjem svježe hrane

Svježa hrana kao što je voće i povrće prska se raznim konzervansima, antifungicidima i ostalim sredstvima koja ne dopuštaju truljenje i kvarenje te hrane. Sva ta sredstva, ukoliko se dobro ne očiste, ulaze u čovječji organizam. Tada ometaju normalne funkcije u ljudskim stanicama jednako kao što ometaju normalno razmnožavanje gljivica i ostalih mikroorganizama zbog kojih se prskaju.

 

b)-II uzročnici koji su povezani sa stomatološkim materijalima za popravak zubi

O paraformaldehidu koji se koristi za umrtvljenje zubnog živca već smo govorili u poglavlju „Moguće posljedice vađenja zubnog živca“, no ovdje bih nešto rekao o amalgamskim plombama. To je legura koja je sastavljena od žive i nekih drugih metala (najčešće srebra i kositra). Kad je ta legura dobro pomiješana sa živom, daje kompaktnu masu za zubne ispune. Živa spada u tekući teški metal. Vrlo je toksična nakon gutanja, dodira s kožom ili nakon udisanja živinih para. Nezavisni istraživači smatraju da je kod ljudi koji imaju amalgamske plombe prisutno neprekidno blago trovanje živom. Naime, žvakanjem se oslobađaju živina isparavanja. Živa ulazi u krvotok i putuje u sve dijelove tijela uključujući i mozak. U nekim europskim zemljama amalgamske su plombe zabranjene. U Njemačkoj zdravstveno osiguranje nadoknađuje troškove pacijentima koji se odluče ukloniti amalgamske živine plombe. Inače, Američka agencija za zaštitu okoliša materijal živinih plombi, kad ih se ukloni iz usta, klasificira kao otrovni otpad. Taj otpad je potrebno pažljivo odlagati u specijalne spremnike. Zbog svega ovoga svima bih preporučio da živine amalgamske plombe zamijene drugim, zdravijim kompozitnim materijalima.

 

b)-III uzročnici koji su povezani s higijenom zubi (materijali iz pasti za zube)

Dnevne novine su objavile (Večernji list od 02.12. 2010.) izjavu prof. Margaret James sa sveučilišta Florida u Americi da je Triclosan, snažno antibakterijsko sredstvo koje se nalazi u zubnim pastama, povezano s oštećenjima mozga nerođene djece. U trudnoći je važno da je fetus dobro opskrbljen krvlju. Tu je bitno da je glavna arterija uvijek dobro otvorena i prokrvljena. Hormon estrogen pomaže da glavna arterija, koja fetus opskrbljuje krvlju, ostane otvorena. Da bi estrogen neometano cirkulirao u maternici, pomaže mu jedan određeni enzim, a triklosan ometa taj enzim. Dakle, triklosan ometa cirkulaciju estrogena. Ako nema dovoljno estrogena, ta glavna arterija se sužava. A kad je slaba cirkulacija u fetusu, nema dovoljno kisika i hranjivih tvari i dolazi do oštećenja mozga.

(enzim = organska tvar koja pokreće i ubrzava različite kemijske procese u živim organizmima, pri čemu ostaje nepromijenjena)

Neki nezavisni istraživači smatraju da i fluor, koji se nalazi u većini zubnih pasta, nije toliko dobar kao što ga se želi predstaviti. Tako je belgijska vlada odlučila povući s tržišta tablete i kapi fluora, kao i žvakaće gume s fluorom.

b)-IV uzročnici koji su povezani s duhanskim dimom (pušenje)

U duhanskom dimu ima mnogo komponenti, a mi ćemo ovdje spomenuti samo neke: nikotin, formaldehid, benzen i ugljični monoksid.

Nikotin stvara ovisnost. Za formaldehid i benzen je dokazano da su kancerogeni. A ugljični monoksid iz duhanskog dima veže se za hemoglobin u krvi te stvara karboksihemoglobin. Taj spoj onemogućuje prijenos kisika krvlju. Također se spojevi iz duhanskog dima talože u usnoj šupljini te mnogi pušači imaju žute zube. Superorex veže na sebe spojeve iz duhanskog dima koji se nalaze u usnoj šupljini i izbacuje ih van. No učinak bi sigurno bio veći kad bi čovjek prestao s pušenjem.

c) Fizički

Fizičke uzročnike možemo podijeliti na:

c-1) rendgenske ili X-zrake (ionizirajuće zračenje)

c-2) neionizirajuće zračenje iz mobitela

 

c-1) rendgenske ili X-zrake (ionizirajuće zračenje)

Rendgensko zračenje je otkrio 1895. Wilhelm Conrad Rendegen sa Sveučilišta u Wurtzburgu (Njemačka). Nazvao ih je X-zrakama jer mu je tada njihova priroda bila nepoznata. X-zrake se dobivaju u rendgenskoj cijevi. To je vakuumska cijev gdje se s jedne strane nalazi anoda, a s druge strane cijevi katoda. Uz katodu se nalazi žarna nit. Kad u žarnoj niti poteče električna struja, ona se užari pa katoda izbacuje elektrone. Ti elektroni se ubrzavaju u elektronskom polju koje se nalazi između katode i anode. S obzirom na to da elektroni udaraju u anodu velikom brzinom, stvara se visoka temperatura. S toga se oko 99% elektrona pretvara u toplinu, a samo 1% odlazi u obliku ionizirajućeg zračenja kroz mali otvor na rendgenskoj cijevi. (Atomi = se sastoje od pozitivnih protona u jezgri i negativnih elektrona koji kruže oko jezgre u tzv. ljusci. Ako atom, uslijed sudara s drugom česticom /npr. fotonom, drugim elektronom, jezgrom helija/, izgubi elektron, rezultirajući atom naziva se ion i njegova svojstva se uvelike razlikuju od originalnog atoma. Čestice koje imaju dovoljno energije da izbace elektron iz ljuske, nazivaju se ionizirajuće zračenje.)

X-zrake su elektromagnetske zrake koje nastaju kao rezultat sudara elektrona s metalnom pločom. Najčešće se koriste u medicini za dijagnostiku. Rade po principu prodiranja u tkivo. U tkiva koja su tvrđa, prodiru sporije (teže), a kroz meka tkiva lakše. S druge strane tijela nalazi se film koji ocrtava kontrast te tako prikaže strukturu ozračenog tijela. S obzirom na prirodu X-zraka, najbolje se dijagnosticira i otkriva struktura kostiju.

Ionizirajuće zračenje prodire u organizam i odlaže energiju u tkivu te tako uzrokuje oštećenje ili smrt stanica. Kad stanica apsorbira zračenje, moguća su četiri učinka. Prvo, stanica može biti toliko oštećena da prestane normalno funkcionirati i odumre. Drugo, stanica može izgubiti sposobnost reprodukcije. Treće, genetski materijal unutar stanice (DNK) može biti oštećen tako da su buduće kopije stanice promijenjene, što može uzrokovati karcinom. I četvrto, može se dogoditi da apsorpcija zračenja nema nikakvog štetnog učinka na stanicu.

S obzirom na to da su stanice građene od molekula, onda i veličina oštećenja ovisi o tome koju je molekulu zračenje pogodilo. Ako zračenje pogodi molekulu koja je kritična za funkcioniranje stanice, kao što je DNK (slika 19), šteta će biti mnogo veća nego ako zračenje, na primjer, pogodi molekulu vode. Također postoji razlika ako zračenje pogodi jezgru stanice ili citoplazmu. Najosjetljivije na zračenje su one stanice koje se brzo reproduciraju. Također stanice često puta mogu popraviti štetu nastalu zračenjem. No ako se stanica podijeli prije nego je šteta popravljena, novonastale stanice bit će promijenjene.


Slika 19

Dnevne su novine objavile članak (Jutarnji list od 04.06.2010.) da je dr. Anjum Memon iz medicinske škole u Brightonu (Velika Britanija) nakon višemjesečnih istraživanja zaključio da osobe koje su na rendgenu slikale svoje zube više od deset puta, imaju pet puta veće šanse da dobiju neki oblik kancerogene bolesti u čeljustima od onih ljudi koji se nisu slikali.

Druge dnevne novine (Novi list od 16.05.2009.) su objavile da je New York Times alarmirao javnost da neumjereno izlaganje ionizirajućim zrakama može biti uzročnik nekih tumora. Bijela knjiga American College of Radiology iznosi podatak od 5% tumora koje je uzročno moguće povezati s dijagnostičkim testovima kod ionizirajućeg zračenja.

Znači, nijedno rendgensko slikanje zubi nije bezopasno.

 

c-2) neionizirajuće zračenje iz mobitela

Dnevne su novine (Jutarnji list od 25.10.2010.) izvijestile da su znanstvenici s University of Washington otkrili da samo dva sata radijacije mobilnog telefona rascjepljuje DNK moždanih stanica i čine ih sličnim stanicama u tumorima.

Nezavisni istraživači smatraju da neionizirajuće zračenje iz mobitela pretežno štetno djeluje na mozak (npr. Leif Salford sveučilište Lund iz Švedske). No takva vrsta zračenja širi se na cijelu glavu, a time i na usnu šupljinu (slika 20a). Zato bi razgovor mobitelom trebalo ograničiti na samo kratke pozive, a duže pozive obavljati s fiksnih telefona sa žicom. Bežični fiksni telefoni također nisu dobri. Nažalost, proizvođači telefona sve više proizvode bežične, a sve manje telefone sa žicom. No ako bi korisnici isključivo tražili žične, a ne bežične telefone, pretpostavljam da bi se i proizvođači orijentirali na njih. Kad se razgovara mobitelom, treba koristiti žičane slušalice. Tada zračenje ide na aparat koji je daleko od glave, pa je i utjecaj zračenja na glavu mnogo manji (slika 20b).


Slika 20a

 

 


Slika 20b


ZAŠTO DJELUJE SUPEROREX?

Smatra se da je život na Zemlji počeo prije više od 3.5 milijarde godina. Život je počeo u moru – od manjeg broja osnovnih dijelova stanica oblikovale su se stanice. Zatim su nastali višestanični organizmi, a daljnji evolucijski proces je uvjetovao razvoj raznolikog mnoštva životinja, biljaka, gljiva. Prije već negdje oko 490 milijuna godina jednostavne alge i lišajevi izlaze na kopno, a prije oko 420 milijuna godina na kopnu se razvijaju i kompleksne vaskularne biljke. U tom vremenu počinje borba biljaka za opstanak. S obzirom na to da je priroda biljaka takva da se one nalaze na jednom mjestu i da se ne mogu kretati, da bi se razmnožavale trebale su suživot sa životinjama. Biljke su se počele prilagođavati na način da su životinjama nudile svoje izdanke (sjemenke, plod, lišće, stabljiku) kao hranu. A životinje su se dalje kretale, probavljale tu hranu i zatim kroz crijeva izbacivale hranu na mnogim drugim mjestima daleko od mjesta gdje su tu biljku pojele. Na taj način jedan dio biljaka je uspostavio sustav kako da se lako, brzo i elegantno širi i razmnožava i nastanjuje na drugim udaljenijim staništima. Iako se neke biljke razmnožavaju i šire i drugim sustavima, za nas su najvažnije one biljke koje se razmnožavaju na način da ih životinja ili čovjek pojede. Zatim ih ta životinja ili čovjek probavi u svojim crijevima i izbaci kao stolicu na neko drugo mjesto gdje se sjeme tih biljaka razvija i raste u novu biljku. I danas kad neki poljoprivrednik želi pohvaliti svoj proizvod, onda kaže: „Znate, moje biljke su hranjene stajskim gnojivom.“ To znači da u njegovom gnojivu postoji stolica koju je napravila krava, ovca ili neka druga domaća životinja, pomiješana sa sijenom i mokraćom te životinje. Kroz milijune godina evolucije neke biljke su se prilagodile na takav način razmnožavanja, te je zapravo stolica, mokraća i trava (sijeno je suha trava) idealna podloga u kojoj biljka ima sve hranjive sastojke da se može normalno razvijati i pustiti duboko svoje korijenje. Na slici 21 se vidi biljka tušt koja ima vrlo male sitne crne sjemenke (slika 22). Inače, biljka tušt je vrlo hranjiva i za životinje i za ljude, a mi ljudi je doživljavamo kao korov. Vrlo je rasprostranjena i brzo se razmnožava između ostalog i stoga  što je hranjiva i zdrava te je životinje rado jedu.

Neki korovi su izrazito zdravi. Naime, za razliku od voća koje je ukusno, korovi nemaju neki specijalno ugodan okus. Ali to nadoknađuju dobrim osjećajem, životnošću, pokretljivošću i zdravljem one životinje ili čovjeka koji ih pojedu.

 

6215

Slika 21

 

tusac

Slika 22

Smatra se da je čovjekov predak nastao prije 3 milijuna godina. Ako malo pogledamo i analiziramo današnje čovjekolike majmune, koji su vrlo slični čovjeku, onda možemo zaključiti da se oni hrane pretežno voćem i listovima biljaka. Možda samo do 5% njihove prehrane čine sitne životinje. Ako malo usporedimo izgled čovjeka, zube, čeljusti, ruke, strukturu tijela s nekom životinjom koja je mesojed, onda možemo vidjeti veliku razliku. Vidimo da npr. tigar ima izrazito jake očnjake (slika 23), vrlo oštre kandže, kao i cijelo tijelo koje je prilagođeno za brzi i iznenadni skok kojim može zaskočiti i ubiti drugu životinju.

 

2470316913_4b81793dbc

Slika 23

 

Čovjek nema tako razvijene očnjake, na prstima ima nokte koji su tupi i neprilagođeni za deranje životinjske kože. Također i sama struktura uspravnog hoda ne omogućava brzo trčanje kao ni velike skokove. Sve to, dakle, upućuje da je čovjek po svim svojim osnovnim karakteristikama prvenstveno biljojed.

(Ovdje bih želio još nešto pojasniti. Kad kažem da je čovjek prvenstveno biljojed, ne smatram da nije prilagođen da jede i meso. Dapače meso, kao hrana u malim količinama, uravnotežuje čovjekovu prehranu. Mesom čovjek unosi u tijelo neophodne bjelančevine. Ali danas u zapadnoj civilizaciji, meso i jela od mesa su glavno jelo, a salata je samo prilog. Trebalo bi biti obratno, da su salate i povrće glavno jelo,  a da  je meso samo  prilog.)

To znači da se tijekom 3 milijuna godina evolucije čovjek prilagodio na biljnu hranu (voće, povrće, listove raznih drugih biljaka) te u toj simbiozi čovjek pomaže tim biljkama da se razmnožavaju. Posebno zato što je čovjek bio puno pokretljiviji od ostalih životinja, te je prazneći crijeva stolicom, pomogao biljkama da se rasprostrane na širokom terenu. No tijekom svih tih milijuna godina evolucije, biljke su također izdašno pomagale čovjeku da bude zdrav, pokretan, živahan, pun energije i poleta,  da mu organizam bude uvijek čist, bez toksina i otrova, da bi se što više i dalje mogao kretati. Na taj način su i biljke bile sigurne da će se kroz takvu zdravu životinju ili čovjeka moći brže razmnožavati. Iako je danas čovjek promijenio način života, evolucijska snaga biljaka je i dalje ostala ista. Dakle, neke biljke i dalje imaju nevjerojatnu ljekovitu moć za čovjeka. Održavaju ga vitalnim, zdravim, detoksiciraju njegov organizam. Također sprečavaju sve moguće patogene mikroorganizme da se razmnožavaju i ujedno ne dozvoljavaju razvoj tumora, karcinoma ili bilo kakvih bolesti koje bi narušile čovjekovo zdravlje. Na taj način biljka se osigurava da će zdrav čovjek ili izliječeni čovjek i dalje neometano širiti njezino sjeme.

(Ovdje bih želio nešto napomenuti. Kako je čovjek za život trebao i vodu, onda je nastojao naći stanište u blizini rijeka, potoka ili jezera. No osim vode u njima je nalazio i ribu kojom bi se hranio. Slijedeći tokove rijeka koje su se ulijevale u more, nastanjivao se i na obalama mora. Tu je također kao hranu uzimao morske plodove: ribu, školjke, morske račiće i sl. Stoga uz biljke, ribe su također imale veliku ulogu u čovjekovoj prehrani.)

Već smo rekli da su se prve biljke počele naseljavati na Zemlji prije oko 420 milijuna godina. No mikroorganizmi, a ovdje posebno mislim na patogene mikroorganizme, npr. bakterije i gljivice, su nastale prije biljaka. U borbi između biljaka i patogenih mikroorganizama, biljke su pobijedile. Jer da biljke nisu pobijedile, onda bi danas svijet bio potpuno bez biljaka. A mi znamo da na svijetu biljaka i dalje ima i da se i dalje razmnožavaju. No, ovdje moram napomenuti činjenicu da su biljke danas ugroženije nego ikad do sada. Dok je arhaički čovjek (iz prastarih vremena) živio u skladu s prirodom, moderni je čovjek promijenio te navike. Nasilje nad prirodom sve je veće. Danas se priroda siluje ili joj se kradu skrivena blaga. Zahtjevi za povećanim trošenjem, povećanom proizvodnjom, nemar, neznanje, obijest, gramzivost, kao i nedostatak svijesti, uvjetuju da se priroda sve više onečišćuje. Ozonske rupe, kisele kiše, efekt staklenika, zagađenje vodoopskrbnih izvora, pretjerana sječa šuma bez sustavnog pošumljavanja, dovodi do toga da su šume bolesne i da ih je na Zemlji sve manje. No to nije borba između mikroorganizama i biljaka, već je to borba između čovjeka i biljaka. Znajući da šume obnavljaju kisik, pretjerana sječa šuma dovodi do toga da čovjek siječe granu na kojoj sjedi.

No vratimo se na odnos između biljaka i patogenih mikroorganizama. Tijekom godina evolucije, biljke su razvile vrlo snažne mehanizme da se obrane od patogenih mikroorganizama. Naime, u svom dugogodišnjem razvoju biljke su se prilagodile životu na jednom mjestu. Tu bi pustile korijenje i cijeli svoj život se nisu micale s tog mjesta. Kako nisu bile pokretne, onda pred najezdom raznih neprijateljskih agensa nisu mogle bježati. Npr. životinja ili čovjek, ako osjete opasnost, mogu se kretati te na taj način imaju mogućnost da pobjegnu od potencijalne opasnosti. Biljke nisu imale tu mogućost. Pred najezdom patogenih mikroorganizama, kao i parazita, one su ostajale na istom mjestu. Zato su razvile izrazito sposoban mehanizam da se odupru tim napadačima. Iako tih mehanizama ima više, ovdje ću hipotetski objasniti jedan za koji smatram da je važan. To su tzv. prijenosni proteini.

 

Nedavno je češki biokemičar Jiri Friml dobio Korberovu nagradu za EU znanost 2010. On radi na sveučilištu Gent u Belgiji i dešifrirao je hormon auksin koji je regulator gotovo svih razvojnih procesa u biljci. Auksin programira biljne stanice te određuje koje će od njih graditi listove a koje korijenje. Zanimljivo je na koji se način auksin kreće. Kreće se tako da ga prijenosni proteini poput taksija vode od stanice do stanice. (Izvor: Geo od 11.11.2010.) Ovo je vrlo zanimljiva spoznaja pomoću koje možemo zaključiti i postaviti hipotezu da prijenosni proteini u biljci mogu također prenositi kojekakve druge korisne tvari koje uništavaju patogene viruse, bakterije i gljivice kao i ostale parazite. Također možemo zaključiti da prijenosni proteini mogu u biljnoj stanici prenositi raznorazne ljekovite tvari koje obnavljaju oštećeni ili bolesni dio biljne stanice. Također možemo pretpostaviti da prijenosni proteini mogu ući u svaku stanicu, pronaći skriveni virus u stanici, uništiti ga i zatim krenuti do nove stanice i do novog virusa. Ako sve to skupa analiziramo, možemo zaključiti da prijenosni proteini jednako tako djeluju i na organe životinje ili čovjeka. Isti mehanizam koji detektira patogene mikroorganizme u biljci putem receptora ili biokemijskih reakcija, također na isti način može djelovati i kod životinja i kod čovjeka. Jer kao što je biljka razvila mehanizam za uništenje patogenih mikroorganizama u samoj biljci, za obnavljanje svoje uništene ili oštećene stanice, isti takav mehanizam je razvila kako da to napravi i kod životinje i kod čovjeka. Naime, kad taj mehanizam koristi na samoj sebi, onda je tu izražen nagon za održavanjem vlastitog života, a kad ga koristi kod životinje ili kod čovjeka, onda je tu izražen nagon za održavanje vlastite vrste. Naime, zdrava će životinja ili zdrav čovjek i dalje prenositi sjeme tih biljaka. A to je kod biljaka nagon za održanjem vlastite vrste. Dakle, kroz milijune godina evolucije došlo je do simbioze (simbioza = blizak život zajedničkih organizama od uzajamne koristi) između biljaka s jedne, te životinja i čovjeka s druge strane. U toj simbiozi neke biljke imaju nevjerojatnu ljekovitu moć za čovjeka u zamjenu za neometano širenje sjemenki tih biljaka.

 

KAKO DJELUJE SUPEROREX ?

U daljnjem tekstu ću hipotetski objasniti kako djeluje Superorex na staničnoj razini.

Stanica vrši određenu funkciju u organizmu i za svoj rad treba energiju. Da bi stanica dobila energiju, treba kisik i hranu (bjelančevine, masti, glukozu). Kad ta hrana sagorijeva, stvaraju se energija i otpadne tvari (slika 24a). Stanica može normalno funkcionirati ako je u ravnoteži. Da bismo to jednostavnije objasnili, reći ćemo da treba npr. kisik i glukozu. Prilikom pretvaranja kisika i glukoze u energiju, stvaraju se otpadne tvari, a pojednostavljeno rečeno to su npr. ugljični dioksid i mliječna kiselina. To znači da odnos, npr. kisika i ugljičnog dioksida i npr. glukoze i mliječne kiseline uvijek mora biti u određenom omjeru s malim fiziološkim odstupanjima. No, ako je taj odnos poremećen, te otpadnih tvari ima previše, ta stanica više ne može normalno funkcionirati. Ona atrofira, tj. smanjuje se, njezina funkcija slabi, te u konačnici može doći i do smrti stanice (slika 24b).

8
Slika 24a                                                       Slika 24b

Da bih to malo slikovitije objasnio, vratit ću se u djetinjstvo. Tada sam išao i kino i vrlo rado gledao filmove s povijesnom tematikom koje smo nazivali povijesni spektakli. U tim filmovima bi često puta bili prikazani osvajački pohodi određenih ratničkih klanova ili kraljevskih vojski protiv drugih klanova ili država. Te napadačke vojske su najčešće na svom pohodu nailazile na utvrđene gradove opasane visokim zidovima ili bedemima. (Još i danas grad Dubrovnik ima takve zidine, koje su ostale iz prošlih vremena.) Da bi uspjeli osvojiti tako utvrđen i dobro branjen  grad, osvajači su najčešće imali jednu istu taktiku. Okružili bi grad, napravili opsadu, povremeno napadali i čekali. Prije opsade kapije gradova su bile širom otvorene. U grad su slobodno ulazili trgovci, seljaci i svi drugi koji su donosili hranu (žito, voće, povrće, stoku), vodu i ostale potrepštine koje su građani koristili. Iz grada su slobodno izvozili otpad, smeće a i proizvode koje su gradski cehovi zanatlija proizvodili i trampili za vodu, hranu, ogrjev, drvo. Stoga su građani u tom gradu živjeli normalnim životom. No nakon što su osvajački ratnici napravili opsadu, zbog straha od uljeza kapije grada su se zatvarale. Više nitko nije mogao niti ući niti izaći iz grada. U gradu je nestajalo zaliha hrane i vode, a nove nisu dolazile ni obnavljane. U gradu se gomilao otpad i smeće. Ljudi u gradu su izgladnjeli, stanice u tijelu su im se smanjivale (atrofirale), a imunitet im je oslabio. Na smeću koje se nije iznosilo kotili su se  i razmnožavali štakori. Štakori su prenosili kugu i ostale zarazne bolesti koje su napadale ljude čiji je imunitet već oslabio zbog neishranjenosti i stresa. I branitelji grada su s vremenom postajali sve slabiji i iscrpljeniji. U takvom stanju su osvajači lako ulazili uz grad, opljačkali ga, razorili, a preživjele građane posjekli  ili odveli u roblje.

Nešto slično se događa i sa stanicama u našoj usnoj šupljini koje su napali patogeni mikroorganizmi, i to na onim mjestima gdje stanice imunološkog  sustava nisu u mogućnosti zbog položaja, okruženja ili novonastale situacije, adekvatno pomoći napadnutima stanicama.

Iako će u daljnjem tekstu biti detaljnije objašnjeni procesi koji se dešavaju u usnoj šupljini,  ovdje ću u kratkim crtama, zbog lakšeg razumijevanja kako djeluje Superorex, te procese malo pojasniti.

Zubi su obloženi s desnima (zubno meso, gingiva). Između desni i zuba postoji tzv. džep (sulkus). Dok su desni zdrave, one su glatke, napete i sjajne te čvrsto prianjaju uza zube. U takvim zdravim desnima postoji fiziološki džep, ali on je plitak i pokriven epitelom (slika 25a). No moderni čovjek sve manje jede prirodnu, a sve više mekanu, slatku i ljepljivu hranu, koja zaostaje u tom prirodnom džepu. Takva hrana je idealna podloga za razvoj patogenih mikroorganizama, koji prodiru duboko u džep. Tu se i dalje razmnožavaju te napadaju stanice zubnog mesa i alveolarne kosti (slika 25b). Napadnute stanice se ponašaju kao napadnuti gradovi koji su okruženi s neprijateljskom vojskom. Zbog straha od patogenih mikroorganizama i njihovih toksina, te stanice se stisnu, zatvore pore, tako da je izmjena tvari u njima svedena na minimum. Stoga postaju neishranjene te se smanjuju i atrofiraju. Ujedno patogeni mikroorganizmi sve dublje razaraju parodontni ligament koji spaja desni s korijenom zuba. Stoga atrofija stanica desni, zajedno s odvajanjem desni od korijena zuba, dovodi do povlačenja zubnog mesa ili parodontoze (slika 25b).

 

25

Slika 25a                                                       Slika 25b

 

Da bih malo slikovitije objasnio kako djeluje Superorex, ponovo ćemo se vratiti u povijest. Sjećam se filma pod nazivom „300“, a koji govori o spartanskom kralju Leonidi i njegovih tri stotine ratnika Spartanaca. Oni su se suprotstavili ogromnoj perzijskoj vojsci u klancu Termopil. Klanac se nalazio na uzvisini i čuvali su ga Spartanci. U dolini se nalazila stacionirana velika perzijska vojska. Uskim putem iz doline nadirale su čete perzijskih ratnika gdje su se ispred klanca Termopil sukobljavale sa Spartancima. Cijeli put od doline do vrha, kao i sam prolaz Termopil, bio je uzak. Zbog takve konfiguracije terena broj Perzijanaca koji se sukobio sa Spartancima nije mogao biti nešto puno veći od broja Spartanaca. Uski prolaz jednostavno ne propušta veliki broj ljudi. To je u početku bila prednost za Spartance koji su kao ratnici i pojedinačno i skupno bili jako dobro izvježbani. Od malih nogu, još kao dječaci, obučavali su se i vježbali za rat i ratne vještine. Koordiniranost njihovih pokreta kao grupe je bila maksimalna. Zbog toga svaki je nalet Perzijanaca završavao porazom. Spartanci su ih ili posjekli ili odbacili ili gurnuli niz liticu u dolinu. No broj Perzijanaca je bio ogroman. Iako su ih Spartanci pobjeđivali, sa svakim novim naletom Perzijanca poginulo bi i nekoliko Spartanaca. I tako, nakon nadljudskog otpora, broj Spartanaca se toliko smanjio da su ih Perzijanci porazili.

Ovdje ću sada postaviti jednu teoretsku vjerojatnost,  u kojoj ću analizirati što bi se dogodilo da je pored klanca Termopil tekla rijeka koja se ulijevala u dolinu gdje su bili stacionirani Perzijanci. I da je bilo vrijeme kiša gdje je ta rijeka odjednom nabujala i izašla iz korita te poplavila dolinu u kojoj je bila perzijska vojska. U tom bi slučaju vodena bujica otplavila Perzijance. Spartanski bi ratnici tada s lakoćom pobijedili preostale Perzijance na brdu i obranili ulaz u Grčku.  

Sada ću se ponovo vratiti na patogene mikroorganizme koji se zavuku u džepove i od tuda vrše invaziju na desni i alveolarnu kost. Iako naš imunološki sustav uništava patogene mikroorganizme, u ovom slučaju se događa nešto slično kao kod borbe između Perzijanaca i Spartanaca. Koliko god Spartanci sasjekli i uništili Perzijanaca, uvijek iznova dolaze novi. Isto tako i u usnoj šupljini u džepovima gdje se nalaze patogeni mikroorganizmi, oni se jako brzo razmnožavaju. Koliko god da ih naše obrambene stanice sprječavale, uništavale i razarale, patogeni mikroorganizmi se razmnožavaju u ogromnom broju. Tu imaju hranu i vodu, a s obzirom na vrstu  prehrane modernog čovjeka ta hrana im itekako pogoduje za razmnožavanje. Naše obrambene stanice jednostavno gube bitku pred najezdom velikog broja patogenih mikroorganizama. Patogenim mikroorganizmima tu pomaže cijeli niz čimbenika.

Prvo: Šećerna, ljepljiva hrana o čemu sam već govorio.

Drugo: Dok se nalaze u džepovima do njih ne mogu prodrijeti ni četke za zube, ni paste za zube, ni konac za zube. Znači tu se mogu neometano razmnožavati bez straha da će ih kakav vanjski mehanički ili higijenski preparat ometati u razmnožavanju.

Treće: Ispuštaju toksine koji neutraliziraju obrambene stanice našeg organizma.

Četvrto: Aditivi, koji se nalaze u modernoj hrani, također pomažu patogenim mikroorganizmima da razaraju strukture stanica desni te ometaju izmjenu tvari u tim stanicama.

Peto: Prirodan proces difuzije, koji je u normalnim stanjima pozitivan proces, za izmjenu tvari u tkivima ili stanicama u  ovakvim patološkim stanjima je negativan proces.

Što se tiče difuzije to bih želio još malo pojasniti. Difuzija je kretanje čestica s mjesta veće koncentracije na mjesto manje koncentracije. U normalnim fiziološkim procesima difuzija olakšava proces izmjene tvari. Tako hranjive tvari koje se nalaze izvan stanice u većoj koncentraciji, difuzijom ulaze u stanicu. A otpadne tvari koje se u stanici nalaze u većoj koncentraciji, difuzijom izlaze iz stanice. No u slučaju kad se izvan stanice u većoj količini  nalaze toksini, koji onda difuzijom ulaze u stanicu, tada takav proces difuzije za stanicu je opasan.

Što se događa kada čovjek koristi Suprorex za ispiranje ili mućkanje usne šupljine?

Superorex djeluje na više načina, a ovdje ću spomenuti dva najvažnija. 

1)     Superorex ima specifičnu težinu lakšu od vode, a također i od tekućina u usnoj šupljini (slina, krv).  S obzirom na takav sastav (ima mnogo masnih kiselina), vrlo lako prodire i u najdublje džepove između desni i korijena zuba. Prilikom ispiranja ili mućkanja Superorexa u usnoj šupljini, stvara se tlak. Taj tlak još više potiskuje Superorex i u najdublje džepove, gdje on poput mlaza vode iz vatrogasnog šmrka udara velikom brzinom u te džepove i ruši strukturu kolonija mikroorganizama i toksina. 

2)     Superorex ima takvo svojstvo da privlači (lijepi) na sebe sve materije osim vode. Stoga zalijepi za sebe patogene mikroorganizme, toksine, aditive i sve druge neprirodne tvari koje se nalaze u usnoj šupljini. Nakon što čovjek ispljune Superorex s njime izbaci i sve te štetne tvari koje su bile u džepovima i  usnoj šupljini. No jedan dio patogenih mikroorganizama, toksina i aditiva ostane na desnima, zubnom mesu, zubima i općenito u usnoj šupljini. Zato je potrebno oprati zube pastom za zube da i ti zaostali patogeni mikroorganizmi, toksini i aditivi izađu iz usta.

 

Dakle, djelovanje Superorexa možemo usporediti s rijekom koja bi prolazila pored termopilskog klanca. Ta nabujala rijeka se izlila iz korita i otplavila perzijsku vojsku. Tada bi Spartanci lako pobijedili preostale perzijske vojnike. Također i Superorex ispere i otplavi sve patogene mikroorganizme, toksine i aditive iz džepova, a poslije i s pastom za zube i iz drugih dijelova usne šupljine. Tada naše obrambene stanice imaju snage da unište preostale patogene mikroorganizme. Ujedno proces difuzije koji je bio negativan dok je bila invazija patogenih mikroorganizama, sad je ponovo pozitivan proces. Naime, džepovi su prazni i bez patogenih mikroorganizama, toksina i aditiva. U njima se nalazi samo slina. Sada proces difuzije ide u suprotnom smjeru. Sve te loše tvari koje su prodrle u stanice (toksini, aditivi) procesom difuzije ponovo odlaze u džepove jer je tamo manja koncentracija. Sljedeći dan čovjek ponovo iskoristi Superorex i izbaci te loše tvari iz džepova i iz usne šupljine.

Sada se u stanicama događa još jedan proces. Stanice zubnog mesa su se oslobodile osvajača i  ponovo se uspostavlja normalna izmjena tvari. Hrana slobodno ulazi u stanicu a otpadne tvari izlaze iz nje. Zato prestaje proces atrofije stanice, i ona se vraća na svoju normalnu veličinu. Također prestaje i proces povlačenja zubnog mesa.

Sjećam se filma koji je prikazivao doživljaje dvojice američkih detektiva iz Chicaga. Oni su se borili protiv narkodilera. Jedan od njih je rekao: „Mi radimo glup posao. Nakon što jednog narkodilera strpamo u zatvor, na njegovo mjesto odmah uskoči novi.“ No drugi detektiv je odgovorio: „To nije glup posao. Mi smo kao čistači koji svaki dan iznose smeće iz Chicaga. No drugi dan se ponovo stvara novo smeće. Ali da nema smetlara, koji svakodnevno iznose smeće, grad bi se vrlo brzo zagušio u smeću.“ 

Ovo je vrlo dobar primjer koji možemo primijeniti i na usnu šupljinu. Zbog nekvalitetne prehrane, kao i raznih agensa o kojima sam već govorio, u usnoj šupljini se neprestano stvara nepotreban i štetan otpad koji treba čistiti. Zato bi trebalo da svaki čovjek s vremena na vrijeme koristi Superorex. Superorex nema nikakvih štetnih nuspojava – naprotiv, to je izrazito kvalitetna tekućina koja pridonosi zdravlju usne šupljine. No, ipak ćemo reći neka pravila o korištenju Superorexa. Oni ljudi koji ubacuju u svoju usnu šupljinu više štetnih agensa, trebali bi ga koristiti češće, a oni koji ubacuju manje štetnih agensa, rjeđe. To također sve ovisi o subjektivnom stanju svakog čovjeka i njegove usne šupljine.



 2) USNA ŠUPLJINA

 

UVOD

Od prvih početaka stomatologije, kad su se njome bavili brijači koji su usput bili i kirurzi, pa čak i neki revolveraši (legendarni revolveraš Doc Holliday je bio zubar), do današnjih dana, stomatologija i dentalna medicina jako su napredovale. U samim počecima stomatologije aparati koji su se upotrebljavali za popravak zubi su bili veliki, nezgrapni i nepraktični, a materijali koji su služili za popravljanje zubi često su bili izrazito toksični. U počecima stomatologije zubi su se punili i olovom. Do današnjeg vremena sve se to promijenilo. Stomatologija je moderna znanost koja, možemo kazati, čini čuda s ljudskim zubima. Popravci koji se rade na zubima skoro su savršeni, materijali su puno bolji nego prije, a postoje čak i implantati koji se usade kao zamjenski zubi. Također su i ostali dijelovi stomatologije, tj. dentalne medicine, jako napredovali. Zahvaljujući stomatolozima danas mnogi ljudi imaju lijepe i zdrave zube, o čemu se prije moglo samo sanjati. No kao što sve grane na stablu ne rastu jednako brzo, tako i jedna grana stomatologije nije mnogo napredovala. To je tzv. preventivna stomatologija. Iako doktori dentalne medicine imaju i provode program prevencije, tj. sprječavanja bolesti usne šupljine, ljudima se i dalje kvare zubi, i dalje dobivaju paradontozu, upale, granulome, karijese i sl. Ljudi i dalje zbog svih tih problema gube zube, što za posljedicu ima nemogućnost žvakanja hrane, mogućnost ozljeđivanja jezika prilikom ugriza i slično. Doduše, klasična stomatologija sve te probleme rješava na način da napravi vrlo dobre i kvalitetne proteze, da popravi zube s modernim materijalima, da usadi implantate i slično. Ali činjenica ostaje da ljudi gube svoje zube te da ih moraju nadomještati umjetnima. Razlog tome vidim, uz nepravilnu prehranu, u tome što se stomatološka, tj. dentalna medicina, kad je u pitanju zaštita zubi, čeljusti i usne šupljine, pretežno oslanja na umjetno rađene kemijske preparate. No, realno gledajući, u 100 godina koliko se čovjek intenzivno bavi usnom šupljinom, ne može se razviti toliko dobar kemijski preparat koliko je to priroda razvijala tijekom 3 milijuna godina evolucije. Stoga, da bi zaštita usne šupljine bila učinkovita i trajna, klasična stomatologija bi se trebala koristiti smjernicama prirodne stomatologije ili prirodne dentalne medicine. Prirodna se stomatologija služi prirodnim preparatima koji su izrazito učinkoviti a nemaju nikakvih nuspojava. Mislim da klasična stomatološka služba koristi i preporučuje te kemijske preparate iz vrlo praktičnog razloga. Ti preparati se puno lakše proizvode, puno lakše transportiraju, puno teže kvare i puno lakše koriste nego prirodni preparati. Ali ako želimo imati trajnu zaštitu cijele usne šupljine tijekom cijeloga života, bez čestih kvarova zubi, upala, paradontoze i slično, onda se trebamo koristiti prirodnim preparatima, a u ovom slučaju je to Superorex. 

 

Prvo ću nešto reći o anatomiji usne šupljine.

ANATOMIJA USNE ŠUPLJINE

Usna šupljina (ili usta) (slika 26) je otvor kroz koji čovjek uzima hranu i vodu. Nalazi se na donjem dijelu glave. Usna je šupljina prvi dio probavnog sustava, onaj kroz koji hrana ulazi u njega. Ljudski probavni sustav sastoji se od probavne cijevi i probavnih žlijezda. Probavnu cijev čine: usta, jednjak, želudac, tanko crijevo, debelo crijevo i crijevni otvor (anus). Probavne žlijezde su gušterača, jetra (one svoje probavne sokove luče u dvanaesnik) i žlijezde slinovnice.

Usna šupljina podijeljena je zubnim lukovima na predvorje i pravu usnu šupljinu. Predvorje je sprijeda omeđeno usnicama, a postranično obrazima. Prava usna šupljina je prostor koji je omeđen zubnim lukovima sprijeda i postranično, a straga dopire do ždrijelnog suženja. Dno čini dijafragma oris (mišićno dno na kome se nalazi jezik), a krov tvrdo i meko nepce (palatum) (slika 26, točka 10 i 11). Nepce čine krov usne i dno nosne šupljine. Nepce ima dva dijela: prednji (tvrdo nepce) (slika 26, točka 10) i stražnji (meko nepce) (slika 26, točka 11). Na meko nepce se dalje u središnjoj (medijalnoj) liniji izbočuje resica (uvula) (slika 26, točka 12). S obje strane resice (lateralno) nalaze se prednji (slika 26, točka 3) i stražnji nepčani luk (slika 26, točka 4). Između nepčanih lukova nalaze se krajnici (slika 26, točka 5). Na dnu usne šupljine nalazi se jezik (slika 26, točka 14). U predvorje i u pravu usnu šupljinu otvara se velik broj žlijezda slinovnica (slika 26, točka 6 i 7).

 


Slika 26

S obzirom na to da su usta prvi dio probavnog sustava, tu ću posebno izdvojiti:

a) žlijezde slinovnice

b) jezik

c) zube.

 

a) Žlijezde slinovnice

Žlijezde slinovnice (lat. glandulae salivariae) probavne su žlijezde koje se nalaze oko usne šupljine i ždrijela. Nazivaju se i pljuvačne žlijezde. One proizvode slinu te je izlučuju u usta. U slini se nalazi enzim amilaza (ptijalin), a također i baktericidni enzim lizozim. Kad čovjek jede i žvače hranu, slina se izlučuje u većim količinama kako bi olakšala daljnji transport i započela kemijsku probavu hrane. (Enzim amilaza započinje razgradnju škroba u šećer tako da razgradnja hrane počinje već u usnoj šupljini.) No kad čovjek ne jede, smanjuje se izlučivanje sline. Slina se izlučuje tek onoliko koliko je potrebno da bi šupljina ostala vlažna. U usnoj šupljini postoje tri velike žlijezde slinovnice:

1) Podušna žlijezda (ili parotida) nalazi se ispod i ispred uške, te odvodi slinu u usta s gornje strane (slika 27, točka 1).

2) Podjezična (ili sublingvalna), koja se nalazi ispod jezika i djeluje s donje strane usta (slika 27, točka 2).

3) Podčeljusna (ili submandibularna), žlijezda ispod donje čeljusti, izlučuje putem izvodnog kanala na dno usne šupljine (slika 27, točka 3).

 

Slika 27

 

b) Jezik

Uloga jezika jest da prevrće i namješta hranu u položaj pogodan za žvakanje. Jezik i slina omekšavaju hranu.

 

 

c) Zubi

     Uloga zubi jest da drobe i sitne hranu tako što ih pritišće donja čeljust (mandibula). Donja čeljust je jedina pomična kost glave, što joj omogućuje da sudjeluje pri žvakanju, govoru i mimici.

Zubi obrazuju tzv. dentalne lukove, koji zajedno čine zubalo. Prema mjestu u zubnom luku, zubi se dijele na:

gornje i donje zube; (slika 28)

desne i lijeve zube;

prednje i bočne zube.

 

Prednji su zubi:

a) sjekutići (4 sjekutića na gornjim i 4 na donjim zubima);

b) očnjaci (2 očnjaka na gornjim i 2 na donjim zubima).

Bočni  su zubi:

c) pretkutnjaci ili mali kutnjaci (4 na gornjim i 4 na donjim zubima);

d) kutnjaci (6 na gornjim i 6 na donjim zubima) (slika 28).

 

                                               
Slika 28

 

Zadaća sjekutića jest da sijeku hranu, zadaća očnjaka je da kidaju hranu, a zadaća pretkutnjaka i kutnjaka jest da gnječe i melju hranu.

                        
Slika 29

 

Anatomski se na svakom zubu razlikuju 3 osnovna dijela:

 

Kruna zuba

 

Vrat zuba

 

Korijen zuba

 

Kruna zuba je vidljiv dio zuba prekriven zubnom caklinom (slika 29, točka 1).

 

Vrat zuba je suženje na granici cakline i cementa u obliku plitkog žlijeba i u fiziološkim uvjetima je prekriven sluznicom usta. Između zuba i sluznice nalazi se uzak prostor dubine do 1.5 mm koji se naziva fiziološki džep (slika 29, točka 2).

 

Korijen zuba je dio zuba prekriven cementom i usađen je u zubnu jamicu (alveolu). Kad pogledamo u zube, korijen se ne vidi jer je prekriven zubnim mesom. Postoje jednokorijeni zubi (sjekutići, očnjaci i pretkutnjaci), dvokorijeni zubi i trokorijeni zubi (slika 29, točka 3).


S obzirom na građu, zubi se sastoje od:

α) cakline

β) dentina

γ) cementa

δ) pulpe.

 

α) Caklina je čvrsto mineralno tkivo koje prekriva dentin u predjelu krune zuba. To je najtvrđi dio zuba i ujedno najtvrđe tkivo u organizmu. Ali isto tako caklina može biti krta tj. lomljiva. Zbog svog sastava caklina je vrlo otporna na djelovanje enzima, kiselina i ostalih korozivnih tvari, te predstavlja prvu i glavnu liniju obrane zuba od karijesa (slika 29, točka 5).

β) Dentin (zubna kost) je čvrsto tkivo koje izgrađuje najveći dio zuba. U području krune zuba je prekriven caklinom, pa se zato običnim okom ne može vidjeti jer se zapravo vidi caklina. U području korijena je prekriven cementom. Ima približan oblik zuba, a u središnjem dijelu formira zubnu šupljinu. Po sastavu je sličan kostima, a stvara se tijekom cijelog života (slika 29, točka 6).

γ) Cement je mineralizirano tkivo koje prekriva dentin u predjelu korijena zuba. Po građi je sličan kostima. Cement se, kao i dentin, stvara tijekom cijelog života i ima veliki potencijal obnavljanja i popravljanja (slika 29, točka 9).

δ) Pulpa (zubna pulpa) ispunjava unutrašnjost zuba. Važniji dijelovi puple su krvne i limfne žile te živčana vlakna. Zbog  toga je zadaća pulpe da donosi hranu i odnosi otpadne tvari (metabolizam), a putem živaca prenosi živčane podražaje (slika 29, točka 8).

 

                                                                                              
Slika 30

Da bi zub mogao biti čvrsto smješten u svom ležištu, potreban je parodont. Parodont je funkcijska cjelina pojedinih tkiva koja podupiru zub (slika 30), a čine ga gingiva (desni tj. zubno meso) (slika 30 točka 1), te pričvrsni aparat (parodontni ligament) (slika 30 točka 2), cement zuba (slika 30 točka 3) i alveolarna kost (slika 30 točka 4).

Gingiva (gingiva = desni) je sluznica koja prekriva alveolarne nastavke gornje i donje čeljusti. Gingiva oblaže vrat zuba (slika 30, točka 1). Prostor između gingive i zuba naziva se gingivalni sulkus (džep) (slika 30 točka 5).

Parodontni ligament okružuje korijen zuba i pričvršćuje ga. To je neelastično vlakno koje je razapeto između zuba i alveole te ograničava pokrete zuba samo u fiziološkim granicama (slika 30, točka 2). U prostoru između zuba i alveole nalaze se još i limfa, krvne žile i živci.

Alveole su zubne čašice koje su smještene u alveolarnim nastavcima gornje i donje čeljusti. Međusobno su odijeljene pregradama. Zid alveole se nastavlja u kost (slika 30, točka 4). Alveolarne nastavke se može usporediti s kraterima vulkana. Dakle, brdo koje ima veliku rupu tj. krater je slikovito alveolarni nastavak s alveolarnom čašicom. Možemo zamisliti jednu veliku stijenu u obliku jajeta koja je smještena u krater vulkana. To bismo, slikovito, mogli usporediti sa zubom koji je smješten u alveoli.

 

BOLESTI USNE ŠUPLJINE (PRIRODNO LIJEČENJE I IZLJEČENJE USNE ŠUPLJINE)

 

Bolesti usne šupljine možemo podijeliti na:

a) bolesti zubi;

b) bolesti potpornih tkiva koja podupiru zube (bolesti parodonta);

c) ostale bolesti usne šupljine.

 

a) Bolesti zubi (prirodna preventiva za spriječavanje karijesa)

Karijes je najznačajnija bolest zubi. To je oboljenje zubne cakline i dentina. Postoji više teorija o nastanku karijesa, no danas je najprihvaćenija teorija da karijes uzrokuju različiti mikroorganizmi, od kojih je najznačajniji Streptococcus mutans. Mikroorganizmi svojim metabolizmom pretvaraju ugljikohidrate (šećere) u kiselinu koja počinje nagrizati caklinu. U te pukotine na caklinskoj površini se nakupljaju bakterije te formiraju sve deblji i deblji bakterijski sloj koji se naziva plak. Sa daljnjim metabolizmom, nastale kiseline ne samo da nagrizaju caklinu, već prodiru sve dublje u zubno tkivo. Ovo je samo ukratko rečeno. No u daljnjem tekstu ću to malo još pojasniti. Smatra se da u ustima postoji više od 500 bakterija a 70% njih stvara karijes. Kada čovjek pojede slatku hranu, tada bakterija metabolizira na način da izbacuje kisele tvari i stvara kiselu sredinu oko sebe. Tada se pH vrijednost spušta jako nisko. Oko sat vremena je potrebno da slina iz usta ponovo uspostavi normalnu pH vrijednost. U tih sat vremena, bakterije se razmnože u velikom broju,  rašire se slinom po zubima i usnoj šupljini. Ta kiselina razara zubnu caklinu, te se bakterije vrlo lako nasele u tim pukotinama i stvaraju karijes. Naime, kisela sredina je idealna podloga za razmnožavanje mikroorganizama. U takvoj sredini imaju hranu i sve što je potrebno za njihovo razmnožavanje No, kada se sredina alkalizira, tj. postane lužnata, tada mikroorganizmi ne mogu opstati. Oni nisu genetski programirani za život u takvoj sredini te uvjeti za život i razmnožavanje, u takvoj sredini za njih skoro da i ne postoje.

 

Postoji površinski karijes (karijes cakline) i dublji karijes (karijes dentina) (slika 31).

 

Slika 31

 

Površinski karijes se lako i bezbolno popravlja. Ukoliko se karijes proširi na dentin, javlja se bol i osjetljivost na hladno, toplo i slično. Ukoliko se ni tada karijes nije izliječio, on prodire u zubnu pulpu (zubni živac) i uzrokuje upalu zubne pulpe, takozvani pulpitis. Akutna upala zubne pulpe se očituje velikom zuboboljom. Kod jednog broja ljudi akutna upala prelazi u kroničnu. Tada se broj bakterija povećava, a upala prelazi na vršak korijena oko zuba i nastaje granulom. (Granulom = je stvaranje upalnog tkiva u obliku čvora kao odgovor na kroničnu infekciju.) Iz granuloma se često oslobađaju bakterije koje putuju organizmom pomoću krvi. Otrovi koji dospijevaju u krv uzrokuju brojne bolesti, npr, srca, jajnika, pluća, bubrega, zglobova, živaca, mozga. Dnevne novine (24 sata od 9.12.2010.) su objavile članak o mladiću iz Slavonije koji je zbog neliječenog gnojnog zuba doživio upalu mozga. Liječnici su mu napravili nekoliko operacija glave, te su mu morali odstraniti dio mozga. Naime, mladić nije imao zdravstveno osiguranje te je zbog toga odgađao odlazak stomatologu. Kad se konačno javio stomatologu, već je bilo kasno. Infekcija se krvnim putem preko sinusa proširila do mozga. Iako se to rijetko događa, smatram da svaki karijes, kao i upalu zuba, treba shvatiti ozbiljno te što prije otići doktoru stomatologije na pregled.

Prirodno liječenje i izliječenje karijesa nije moguće. Karijes se ne može liječiti Superorexom. Čovjek koji ima karijes treba otići do doktora dentalne medicine i popraviti ga na klasičan način. U nastavku teksta ponovno ću se osvrnuti na predavanje pokojnog prof. dr. sci. Marka Branice. On je rekao da zagovornici gradnje nuklearnih elektrana tvrde da su nuklearne elektrane sigurne, ali se dogodi da ljudski faktor zakaže. Prof. Branica je tada dodao: „Uvijek je u pitanju ljudski faktor. Ali mi sebi ne smijemo dozvoliti luksuz da gradimo postrojenja u kojima se, kad zakaže ljudski faktor, dogode goleme štete, nego trebamo graditi takvu vrstu postrojenja u kojima, ako ljudski faktor i zakaže, ne može biti velike štete.“ Ovdje bih želio parafrazirati prof. Branicu. I doktori stomatologije su samo ljudi te i kod njih može zakazati tzv. ljudski faktor. Doktor dentalne medicine koji popravlja zub mora imati jako dobru koordinaciju misli, vida i motorike ruku i prstiju. To zahtijeva vrhunsku koncentraciju nekoliko sati dnevno. U takvom napornom psihofizičkom poslu najmanja sitnica može dovesti do propusta, tj. da se nešto previdi i ne napravi kako treba. Inače, karijes je kronična bolest koja vrlo sporo napreduje, a simptomi se teško otkrivaju. Ponekad se razvoj karijesa na zubu ne može otkriti ni okom ni dijagnostičkim postupcima. Čak i kad se sve napravi kako treba, bakterija se zavuče u raznorazne dijelove usne šupljine i ponovno napadne. Zbog toga moramo biti svjesni da doktori dentalne medicine nisu svemogući. Zato mi sami trebamo pomoći našoj usnoj šupljini.

Možemo joj pomoći na način da poslije svakog popravljanja zuba nekoliko dana koristimo Superorex. Superorex odstrani sve zaostale mikroorganizme koje doktor dentalne medicine nije mogao otkriti. Na taj način Superorex sprječava ponovno pojavljivanje karijesa. No kako čovjek i dalje ima svoje životne navike da jede nekvalitetnu hranu, to ponovno može dovesti do razvoja karijesa. Ali povremenim korištenjem Superorexa, kao i ostalih preparata za higijenu usne šupljine koji su sastavni dijelovi Superorexa, karijes se više neće pojaviti ili će biti sveden na najmanju moguću mjeru.

 

 

b) Bolesti parodonta (prirodna preventiva za spriječavanje i odstranjivanje paradontoze)

Mnogi istraživači i autori smatraju da je paradontoza zastarjeli naziv, no u ovom sam ga tekstu istaknuo jer mnogi ljudi koji se ne bave medicinom poznaju i koriste taj naziv. Neki stručnjaci za bolesti potpornog aparata zuba koriste i naziv parodontopatija. Po istom primjeru imamo i naziv „kardiopatije“ u koju se mogu svrstati sva srčana oboljenja. Neki stručnjaci koriste naziv parodontne bolesti. Negdje se može vidjeti i ovakva definicija parodontopatije: „Parodontopatije su bolesti potpornog aparata zuba i mogu biti: upalne (parodontitis), atrofične (paradontoza) i mješovite.“ Dakle, gornja definicija je podijelila bolesti parodonta na upalne bolesti koje se nazivaju parodontitis i na atrofične za koje se koristi naziv paradontoza.

Od samih početaka proučavanja bolesti parodonta, to oboljenje se nazivalo pioreja prema glavnom kliničkom simptomu – gnojenje iz gingive. Nakon toga se prihvatio naziv paradontoza. No s vremenom, kako su istraživači smatrali da bakterije uzrokuju upalne procese u parodontu, sve se više uvriježio naziv parodontitis. Parodontitis znači upalu parodonta. Po tom nazivu ispada da je upalna komponenta, uzrokovana mikroorganizmima, najvažniji uzrok bolesti parodonta.

Znači i sami nazivi su se mijenjali s obzirom na nova saznanja koja su uzrokovala bolesti parodonta. Za sva ta oboljenja mi ćemo ubuduće koristiti naziv parodontitis.

 

Dakle parodontitis je bolest potpornih tkiva koje podupiru zube a počinju upalom, krvarenjem, povlačenjem zubnog mesa, a završavaju klimavošću i ispadanjem zubi.

 

Smatra se da se parodontitis naglo razvio u Europi u 17. stoljeću, kad su nastupila vremena kulture i civilizacije. Tome ide u prilog teorija da primitivni narodi, čija higijena zubi nije na razini modernog čovjeka, imaju manje karijesa i parodontitisa. To se objašnjava teorijom da primitivni narodi upotrebljavaju čvrstu i žilavu hranu koja zahtijeva dulje žvakanje. Žilava hrana spontano čisti zube za vrijeme žvakanja. Civilizirani narodi priređuju mekanu i slatku hranu te ljepljiv kruh. Takva hrana zahtijeva minimalno žvakanje, a također se lijepi za površinu zuba. Time pogoduje stvaranju karijesa, plaka i zubnog kamenca.

 

S obzirom na najnovija znanstvena istraživanja, postavit ću hipotezu kako nastaje parodontitis. Tu su 3 glavna razloga:

 

I)  patogeni mikroorganizmi

II)  stvaranje plaka i kamenca

III) povlačenje zubnog mesa.

 

I) Patogeni mikroorganizmi

 

Kao što sam spomenuo u prijašnjem tekstu, današnji moderni čovjek se udaljio od prirodne prehrane. Moderni preparati kojima se održava higijena zubi nisu prilagođeni takvoj modernoj prehrani. Zbog nedostataka prirodne i prave hrane, patogeni mikroorganizmi se mnogo lakše razmnožavaju. U prirodnoj hrani kojom se primitivni čovjek koristio, a i danas koristi, patogeni mikroorganizmi nemaju podlogu za veliko razmnožavanje. Biljna hrana, koja je svojstvena čovjekovoj evolucijskoj biti, nije dobra hranjiva podloga za patogene mikroorganizme. Ali umjetna, zašećerena, ljepljiva hrana, kao i umjetne mesne prerađevine, podloga su na kojoj se patogeni mikroorganizmi vrlo lako razmnožavaju. Postoji jedna pitalica koja pita: „Zašto krave pasu travu na zelenoj livadi, a nema ih na kamenjaru? Zato što je na zelenoj livadi dobra podloga.“ Takva hrana zaostaje u prostoru između desni i zuba (tzv. gingivalni sulkus). Naime gingiva (desni) dok je zdrava, ona je glatka, napeta i sjajna te čvrsto prianja uza zube. U takvoj zdravoj gingivi postoji fiziološki džep, ali on je plitak i pokriven epitelom (slika 31a).

 

Slika 31a                                                       Slika 31b

 

Razmnožavanje bakterija, kao i ispuštanje njihovih toksina, dovodi do upale desni (tzv. gingivitis). Desni počinju krvariti, jedan dio krvi ulazi u džepove te stvara dodatnu hranjivu podlogu za bakterije. Zbog daljnjeg razmnožavanja bakterija koje traže novi životni prostor, prodiru u epitel iz fiziološkog džepa i odmiču ga od zuba. Kad se jednom epitel odmakne od zuba, upala se pojačava zbog daljnjeg prodora bakterija. Tako se stvara sve veći i veći džep (slika 31b). Ponekad na mjestu upale dolazi do nakupljanja sekreta i upalnih elemenata, npr. limfe i leukocita. To se klinički očituje kao gnoj. (Prije se smatralo da je gnoj specifično oboljenje, a danas se drži da je to samo jedan od simptoma u parodontitisu.) Bakterije se razmnožavaju i dalje traže svoj životni prostor. Kako se na njihovom putu s jedne strane nalazi korijen zuba, koji je čvrsto tkivo, a s druge strane alveolarna kost, koja je također čvrsto tkivo, onda najlakši put kojim bakterije mogu prodirati jest vezivno tkivo između korijena zuba i zubne čašice. S daljnjim prodorom patogene bakterije potpuno uništavaju to vezivno tkivo te dolazi do klimanja i ispadanja zubi (slika 31b).

 

Smatra se da se kod parodontitisa najviše razvijaju gram negativni anaerobni mikrobi koji rastu bez prisutnosti kisika u zubnom džepu. Nekad se u parodontitisu nalazi 5 vrsta različitih kolonija mikroorganizama. Stoga kod liječenja antibiotikom to postaje problem. Naime, antibiotik ubije (uništi)  jednu bakteriju, a ostale 4 se i dalje šire. Ponekad se bakterije u jednom danu mogu udvostručiti te ih može biti i više od 4 milijuna u jednom kubnom milimetru. Tako veliki potencijal patogenih mikroorganizama, koji se i dalje razmnožava, može vrlo lako uništiti potporni aparat zuba. No kod antibiotika postoji još jedan problem. Mnoge bakterije su već postale otporne na antibiotike, a opet, čovjek ne može tolikom  brzinom pronalaziti nove antibiotike. Zato sve češće u bolnicama dolazi do tzv. superinfekcija uzrokovanih bakterijama na koje antibiotici ne djeluju.

U daljnjem ću tekstu hipotetski objasnit kako i na kojim principima djeluje Superorex.

1)      Zbog svoje specifične težine i masnih kiselina (lakši je od vode kao i od tjelesnih tekućina, sline, krvi, limfe) vrlo lako prodire i u najdublje džepove između desni i korijena zuba. Prilikom ispiranja ili mućkanja Superorexa u usnoj šupljini, stvara se tlak. Taj tlak još više potiskuje Superorex  u najdublje džepove, gdje on poput mlaza vode iz vatrogasnog šmrka udara velikom brzinom u te džepove i ruši strukturu kolonija mikroorganizama i toksina. 

2)      Superorex ima takvo svojstvo da privlači (lijepi) na sebe sve materije osim vode. Stoga zalijepi za sebe patogene mikroorganizme, toksine, aditive, raspadnute stanice i sve druge neprirodne tvari koje se nalaze u usnoj šupljini. Nakon što čovjek ispljune Superorex, s njime izbaci i sve te  štetne tvari koje su bile u džepovima i  usnoj šupljini. No jedan dio patogenih mikroorganizama, toksina i aditiva ostane na desnima, zubnom mesu, zubima i općenito u usnoj šupljini. Zato je potrebno, nakon što se ispljune izmućkani Superorex pomiješan sa slinom, oprati zube pastom za zube da i ti zaostali patogeni mikroorganizmi, toksini i aditivi izađu iz usta.

 

3)      Superorex je prirodnog, između ostalog i biljnog porijekla, te u sebi ne sadrži aditive ili kemijske supstance koji mogu ometati prirodne procese u metabolizmu stanica usne šupljine. To znači da djeluje pozitivno jer upija patogene mikroorganizme, toksine, aditive, razorene odumrle stanice, a ne ometa prirodne procese u stanicama desni ili u stanicama našeg imunološkog sustava.

 

 

4)      Zbog toga što je Superorex  prirodnog, između ostalog i biljnog porijekla, stanice desni i imunološkog sustava mogu iskoristiti neke njegove sastavne dijelove za hranu, te ih preraditi u građevni materijal koji im je potreban. Zapravo stanice desni su bile napadnute od patogenih mikroorganizama i njihovih toksina. To je dovelo do promijenjenog stanja u metabolizmu tih stanica. One su se stisnule (kao gradovi pod opsadom) te su normalni tokovi prehrane i izmjene tvari (metabolizma) bili prekinuti. U takvom izvanrednom stanju jedino je Superorex bez problema došao do tih najdubljih džepova (npr. kao da je probio blokadu gradova pod opsadom). Nakon što je očistio džepove od agresora, donio je hranu tim oslabljenim, neishranjenim i atrofičnim stanicama zubnog mesa. Dakle, građevni elementi iz Superorexa prodiru u stanice desni i regeneriraju ih.

 

Kao što sam već rekao, antibiotici zbog svog čestog korištenja više nemaju toliku djelotvornost kao prije. Ujedno zbog načina na koji se primjenjuju, teško prodiru u džepove. Dok pojedini antibiotik patogene mikroorganizme ubije, ostali se i dalje razmnožavaju. Znači da bi trebalo koristiti nekoliko vrsta antibiotika koju uništavaju i fiziološku floru, a sve s vrlo diskutabilnim učincima. Zbog toga smatram da je Superorex, kad je u pitanju usna šupljina i problemi koji u njoj nastaju, zbog svih razloga o kojima sam već prije govorio, dobar izbor da se ti problemi u začetku spriječe. Ali ni Superorex nije svemoguć. Ukoliko su patogeni mikroorganizmi i njihovi toksini već razorili ligament između korijena zuba i zubne čašice, tada ni  Superorex ne može, kao zavarivač zavariti ili spojiti te već pokidane veze. Stoga će takav zub postati klimav, te će možda i ispasti. No ukoliko se jedan zub već rasklimao, proces ispadanja prijeći će i na druge zube. U tom slučaju upotreba Superorexa će spriječiti da se taj proces nastavi na drugim zubima.

Dakle, parondontitis je vrlo ozbiljno oboljenje. Stoga, jedino dobro rješenje jest kvalitetna  prevencija.

 

II) Stvaranje plaka i kamenca

 

Već sam rekao da plak nastaje kad se mikroorganizmi nakupljaju na caklinskoj površini te formiraju sve deblji i deblji bakterijski sloj koji se naziva plak (slika 32b). (Na slici 32a vidi se zdravi korijen zuba, a na slici 32b vide se patološke promjene.) Bakterije u plaku koje se nalaze u blizini sulkusa gingive djeluju na sličan način kao što je već opisano u prijašnjem poglavlju (Patogeni mikroorganizmi).

 

 

Slika 32a                              Slika 32b

 

 

Odlaganjem mineralnih soli u plak (čiji se sastojci nalaze u slini) dolazi do stvaranja kamenca (slika 32b). Ali i kod upalnog procesa u džepu i na rubu gingive dolazi do eksudacije i krvarenja. Koagulacijom bjelančevina i odlaganjem mineralne soli u njih, također dolazi do stvaranja kamenca.

(eksudacija = istjecanje tekućih sadržaja kroz stjenke krvnih kapilara, najčešće kod upale)

(koagulacija = zgrušavanje, proces formiranja ugruška)

 

Kamenac u nastanku parodontnih bolesti ima dvostruku ulogu: a) neizravnu i b) izravnu.

 

 

a) Na neizravan način pomaže u stvaranju plaka zato što se plak lakše stvara oko kamenca nego na slobodnoj površini. Također kamenac onemogućava samočišćenje i održavanje higijene usne šupljine.

 

b) Izravan utjecaj: kamenac vrši mehanički pritisak na zubno meso i na taj način potiče upalu.

 

Iako i Superorex donekle pomaže u smanjivanju kamenaca i plaka, mi u ordinaciji savjetujemo ljude, koji imaju te probleme, kako da korištenjem prirodnih prašaka, pomiješanih s prirodnim mineralima, očiste kamenac i plak. Ujedno ti prirodni minerali se kroz usnu šupljinu i desni resorbiraju i ulaze u tijelo. Na taj način čovjek ima dvostruku korist:

 

1) čisti plak i kamenac sa zubi;

 

2) dobiva neophodne minerale koje korištenjem sitne soli gubi iz tijela.


III) Povlačenje zubnog mesa (povlačenje desni) (slika 33a i slika 33b)

 

Slika 33a

 

Slika 33b

 

Povlačenje zubnog mesa se može dogoditi na 2 načina:

 

Češći način jest da se zubno meso povlači paralelno s atrofijom alveolarne kosti. Time se zubi „ogoljuju“ i postaju prividno duži. Taj oguljeni dio često uzrokuje osjetljivost i bol.

 

(atrofija = smanjenje veličine stanice, tkiva ili organa zbog gubitka staničnih tvari)

(alveolarna kost = kompaktna kost koja formira zubne alveole, tj. čašice, a nalazi se i u gornjoj i u donjoj čeljusti)

 

U drugom slučaju dolazi do hipertrofije gingive. Rubovi desni se povećavaju, a s time se i patološki džepovi produbljuju. To nepovoljno utječe na sam proces te je on u prognozama lošiji od prvog slučaja.

 

(hipertrofija = povećanje nekog tkiva na mjestu gdje iščezava neko drugo tkivo)

 

 

Povlačenje desni nastaje zbog napada patogenih mikroorganizama, ali nastaje i zbog taloženja raznoraznih kemijskih tvari koje u desni dolaze iz umjetne hrane ili kemijskih supstanci iz higijenskih preparata. Te kemijske supstance ometaju metabolizam u stanicama desni te pridonose atrofiji, tj. smanjenju tih stanica.

Superorex djeluje povoljno na desni tako što privuče, upije i zatim odstrani patogene mikroorganizme. Također zalijepi za sebe svu moguću prljavštinu iz stanica desni. Izbacivanjem Superorexa pomiješanog s pljuvačkom iz usta, izbace se i patogeni mikroorganizmi kao i ostala prljavština. Na taj način Superorex sprječava daljnji proces povlačenja desni. Kada nestane uzrok koji je doveo do povlačenja desni, nakon toga u nekim slučajevima, zna se dogoditi da se desni djelomično ili čak potpuno regeneriraju.

 

Postoji teorija da i keramički zubi, implantati i neke vrste proteza također uzrokuju povlačenje desni.

Iako stomatološka služba nastoji pronaći materijal što sličniji prirodnim zubima, to još uvijek u cijelosti nije moguće. Zato keramiku i sličan materijal zubno meso u našim ustima prepoznaje kao strano tijelo te ga ipak ne može u potpunosti prihvatiti. To slikovito možemo usporediti s nekim stranim tijelom u čovječjem organizmu. Npr. metak u tijelu koji se iz nekih razloga ne može izvaditi, komad stakla na koje je čovjek slučajno nagazio pa je ostao u tijelu ili bodlje morskog ježa. U svim tim slučajevima naša tkiva i organi to prepoznaju kao strano tijelo i nešto štetno za sam organizam te ga nastoje izbaciti ili neutralizirati. Tada se normalno tkivo povlači od stranog tijela i u taj prostor dolazi do nakupljanja sekreta i upalnih elemenata, npr. limfe i leukocita te se stvara gnoj. Tijelo nastoji izbaciti i gnoj i štetno strano tijelo. Zato i kirurzi često nakon operacije ostave dren u rani da se rana može čistiti. No ako tkiva i organi ne mogu izbaciti štetno strano tijelo, onda ga nastoje začahuriti. Na taj način sprječavaju kontakt štetnog stranog tijela i zdravih tkiva. Kod desni je slučaj da one ne mogu izbaciti ili začahuriti umjetni materijal koji oni prepoznaju kao štetan. Mogu se jedino povući, i stoga se povlače. Zato je uvijek bolje, kad se stavlja novi zub, iskoristiti dio već postojećeg prirodnog zuba (ako je moguće), nego zamijeniti cijeli zub umjetnim materijalima.

 

c) Ostale bolesti usne šupljine

 

Od ostalih bolesti usne šupljine, spomenut ćemo:

 

α) afte

β) upale krajnika

γ) polipe i tumore

 

 

α) Afte

 

Afte su izolirane, oštro omeđene, okruglaste ili ovalne bolne ranice u ustima. Najčešće se pojavljuju na sluznici donje usne, dnu usne šupljine i donjoj strani jezika (slika 40a). Češće se pojavljuju kod djece, djevojaka i mlađih žena nego kod starijih osoba. Iako pravi uzrok afti nije poznat, smatra se da im pogoduje stres, narušeno imunološko stanje, slabokrvnost, bolesti želuca i crijeva kao i neki lijekovi. Neki autori smatraju da afte uzrokuju virusi, i to posebno kod takozvanog aftoznog stomatitisa. To je upalni proces u sluznici usta koji je označen pojavom sitnih, bijelih, bolnih mjehurića u ustima, a pogađa najčešće djecu mlađu od 3 godine.

Klasična medicina nema jedinstvenog lijeka za afte. U terapiji se najviše upotrebljavaju lokalni pripravci kortikosteroida, a za ubrzavanje cijeljenja mogu se primijeniti i preparati na bazi vitamina B6.

Kad se koristi Superorex, afte vrlo brzo nestaju (slika 40b).

 

 

β) Upale krajnika

 

Čest izraz za upalu krajnika je ždrijelna angina. Još se naziva i tonzilitis ili upala nepčanih tonzila (krajnika). Dijelimo je na:

 

a) akutnu; i

 

b) kroničnu.

 

a) Akutnu možemo podijeliti na:

►kataralni (blaži oblik)

►►lakunarni (teži oblik).

 

      ►Kataralni oblik angine karakterizira crvenilo i lučenje sluzi (kataralan dolazi od grčke riječi katarrus, što znači tijek, tečenje, curenje), a uzrokuju je tzv. respiratorni virusi (adenovirusi, virusi influence, parainfluence). Kod kataralnog oblika ne upotrebljavaju se antibiotici (slika 34b).

 

►►Lakunarni oblik je upala krajnika s tvorbom gnojnih čepova u šupljinama ili lakunama krajnika (lakuna = jama, rupa). Najčešće je izaziva bakterija streptokok, i to osobito beta-hemolitički streptokok. Rjeđi uzročnici su bakterije stafilokoki. Lakularni oblik je teži od kataralnog i daje sliku toksične upale. Klasična medicina ih liječi antibioticima (slika 34a).

 

Slika 34a                                                          Slika 34b

 

b) Kronične upale su česte. Kod djece su krajnici povećani, a kod odraslih se primjećuju upalne promjene. Pretpostavlja se da su kronične upale posljedice čestih akutnih upala.

Ovdje ću još spomenuti mikotičnu upalu krajnika (mikotična angina). Obično nastaje nakon dugotrajne primjene antibiotika, koji unište prirodnu floru usne šupljine, ili kod različitih oblika oštećenja i slabosti imunološkog sustava. Najčešći uzročnik je gljivica Candida albicans. Klasična medicina je liječi antimikoticima.

 (mikoza = naziv za gljivične bolesti)

 

Palatitis protetica

Kad spominjem mikoze u usnoj šupljini, onda treba nešto reći i o Palatitis protetici. To je oralna bolest koja se javlja kod osoba koje nose mobilne protetske nadomjeske. Na donjim slikama se vidi kako gospođa stavlja protezu u usta. (slika 35 a,b,c,d).

                 
Slika 35a                                                                      Slika 35b  

                                                                            

                  
Slika 35c                                                                    Slika 35d                                   

 

    

Tu se radi o upali Candidom albicans koja se nalazi u samoj protezi. Kako je pod protezom prisutno nakupljanje sline i ostataka hrane, onda se gljivica razmnoži na ovom za nju, idealnom hranilištu. Zato se proteze noću skidaju, drže se u čaši vode (slika 36) u koju se dodaju posebne tablete. Doktori klasične stomatologije takve slučajeve liječe antisepticima i antimikoticima. Ujedno oni također često preporučuju da se i sama proteza premaže antimikotikom, jer i sama proteza može biti hranilištem gljivice Candide albicans.    
                                         

                               
Slika 36

 

Superorex jednako uspješno pomaže u rješavanju i akutne i kronične angine.

 

Ljudi koji imaju problema s upalom krajnika (anginom) (slika 39a i b), trebaju doći u našu ordinaciju gdje će im stručno osoblje, nakon pregleda, odrediti terapiju. Kad je u pitanju Palatitis protetica, onda svakom čovjeku dajemo individualne upute kako da to riješi.

 

 

γ) Polipi i tumori

 

Kad su u pitanju polipi i tumori, Superorex ne pomaže. Takve slučajeve treba liječiti u klasičnim medicinskim ustanovama. Takvi ljudi trebaju analizirati svoje zdravstveno stanje i životne navike. To znači da treba preispitati jesu li pušači ili nepušači, imaju li pretjeranu sklonost prema alkoholnim pićima, kakve su im prehrambene navike, imaju li kronične bolesti, uzimaju li neke lijekove, bave li se sportskom relaksacijom, jesu li pod pretjeranim stresom i slično. Čak je bitno da analiziraju i svoje seksualne navike. Naime, prema najnovijim istraživanjima rak usne šupljine u stalnom je porastu. Znanstvenici smatraju da je tome uzrok virus HPV (humani papiloma virus) koji se prenosi oralnim seksom. Zato su najviše ugrožene osobe od 20 do 40 godina. (Izvor: Vita, travanj 2011.)

Dakle, kad su u pitanju polipi i tumori, treba uzeti u obzir više čimbenika koji mogu biti uzrok njihovom nastanku. Da bi se spriječio nastanak polipa i tumora, prvenstveno bi se trebalo riješiti štetnih navika.Također može biti izuzetno korisno korištenje Superorexa u svrhu prevencije svih oboljenja usne šupljine (pod tim podrazumijevam polipe i tumore).

 U nastavku ćemo opisati 3 posebne grupacije ljudi i kako Superorex djeluje na zdravlje njihove usne šupljine. To su:

 

 1' – trudnice

 2' – pušači

 3' – dijabetičari (ljudi koji imaju šećernu bolest).

1' – Trudnice i usna šupljina

      Neki nezavisni istraživači smatraju da u trudnoći najkvalitetnije hranjive tvari, vitamine i minerale mozak šalje u plod, jer plod ima prioritet. Stoga ako se trudnica ne hrani izrazito kvalitetno, onda njoj samoj ne ostane dovoljno vitamina, minerala i kvalitetnih hranjivih tvari. To može loše utjecati na cijelo tijelo kojem pada imunitet, kao i na usnu šupljinu koja se bez kvalitetnih hranjivih tvari, vitamina i minerala ne može oduprijeti mikroorganizmima. U daljnjem tekstu ću se, uz prehranu, baviti i ostalim razlozima koji u trudnoći loše djeluju na usnu šupljinu.

 

Trudnoću nazivamo „drugim stanjem“ zbog toga što se tijekom trudnoće u tijelu događaju velike promjene. Promjene se događaju i u usnoj šupljini. Tako trudnice imaju sklonost povećanom broju karijesa u trudnoći, veću podloženost upalama zubnog mesa, a time i lakši nastanak parodontitisa i posljedica koje zbog njega nastupaju. Ima više uzroka zbog kojih dolazi do tih promjena:

1) Zubno meso (gingiva) je podloženo upalama zbog hormonskih promjena (promjena razine estrogena i progesterona u krvi).

2) Češće mučnine i povraćanje povećavaju kiselost sline, što dodatno nagriza caklinu.

3) U trudnoći žene imaju veću potrebu za slatkom hranom, koja je idealna podloga za razvoj karijesa i bakterija u usnoj šupljini.

4)  Neadekvatna higijena usne šupljine.

1) Pod točkom 1 ću malo objasniti što se događa kad se mijenja razina hormona u krvi. Zubno meso je tada podložno upalama i lako krvari. Ako je zubno meso crveno i bolno te sklono krvarenju, onda je ono upaljeno i naziva se gingivitis. Ako se gingivitis ne liječi, on može prijeći u ozbiljniju bolest koja se naziva parodontitis. Znamo da je posljedica parodontitisa klimavost i ispadanje zubi. Zato ljudi znaju reći da žena sa svakom trudnoćom izgubi po jedan zub. O gingivitisu i parodonititisu sam govorio u poglavlju „Bolesti parodonta (prirodna preventiva za spriječavanje i odstranjivanje paradontoze)

Zato ću se ovdje usredotočiti na moguće posljedice parodontitisa na trudnoću. Nacionalni institut za dentalna i kraniofacijalna istraživanja u SAD-u zaključio je da je uzrok za 18 posto prijevremeno rođene djece niske porođajne težine – oralna infekcija.

Naime, oralne bakterije otpuštaju toksine, koji ulaze u majčin krvotok, dolaze do placente i ometaju rast i razvoj fetusa. Istovremeno oralna infekcija djeluje na majku tako da počne proizvoditi tvari koje potiču prijevremeni porod. Zato je rizik od prijevremenog porođaja kod žena koje boluju od parodontitisa puno viši nego kod žena koje ga nemaju. Istraživanje američkih znanstvenika su pokazala da trudnice s parodontitisom imaju čak 3 puta veću vjerojatnost prijevremenog porođaja (izvor: Vjesnik, 27. i 28. ožujka 2010.). Prijevremeni porođaj, kao i rođenje djeteta niske porođajne težine, mogu imati trajne negativne posljedice za zdravlje djeteta.

Ponekad se zna dogoditi da se u trudnoći (najčešće tijekom 2. ili 3. mjeseca trudnoće) u međuzubnom prostoru pojavi mala kvržica koja prokrvari prilikom pranja zuba. Naziva se granuloma pyogenicum ili tzv. trudnički granulom. Smatra se da nastaje kao posljedica nedovoljne oralne higijene i djelovanja hormona estrogena i progesterona na imunološki sustav trudnice. Nakon porođaja se zna povući sama od sebe.

Iako to nije tako velika komplikacija, mislim da je puno bolje to spriječiti, nego tijekom trudnoće još razmišljati i o trudničkom granulomu.

2) Pod točkom 2 sam napisao da kiselina koja ostaje u usnoj šupljini nakon povraćanja može dodatno nagristi caklinu. To je dobra podloga za povećano stvaranje karijesa.

3) Slatka hrana, a posebno ljepljiva slatka hrana, ostaje na zubu. Takvu hranu bakterije vole te se razmnožavaju i stvaraju plak. Nakon toga dolazi do karijesa, o čemu sam govorio u poglavlju „Bolesti zubi“ (prirodna preventiva za spriječavanje karijesa)

 

4) Neadekvatna higijena usne šupljine se s vremena na vrijeme provlači kroz cijeli ovaj tekst. Manje ili više o tome se govori u raznim poglavljima. Zato ću se ovdje orijentirati na onaj dio koji je važan za trudnice. Trudnice se nalaze u tzv. drugom stanju. Zbog hormona, kao i ostalih čimbenika o kojima sam već govorio, usna šupljina je osjetljivija nego kod žena koje nisu trudne. Za takvu pojačanu osjetljivost usne šupljine kemijska sredstva za očuvanje oralne higijene nisu dostatna. Paste za zube većinom sadrže fluor. Iako mnogi stručnjaci tvrde da je fluor dobar za usnu šupljinu, postoji i drugo mišljenje. Mnogi nezavisni istraživači smatraju da fluor ne samo da nije dobar, već da je i štetan. Smatraju da je štetan za sve ljude, a posebno za trudnice. Ima stara poslovica koja kaže: „Gdje ima dima, ima i vatre.“ Možda je fluor i stvarno dobar za zube, ali zašto riskirati? Posebno ako postoje drugi preparati koji ne sadrže takve sporne sastojke. Ovdje ću spomenuti i triclosan. Triclosan je snažno antibakterijsko sredstvo koji se nalazi u zubnim pastama, a povezan je s oštećenjima mozga nerođene djece. O tome sam pisao u poglavlju „Uzročnici koji su povezani s higijenom zubi (materijali iz pasti za zube)“. Ujedno kod trudnica postoji problem uzimanja bilo kakvih lijekova. Svaka upala koja zahtijeva pijenje antibiotika, kemoterapeutika i slično, dok je žena trudna, nosi određeni rizik. Zato je najbolje sve probleme u usnoj šupljini riješiti prirodnim putem. A to je Superorex. Čak i neki doktori dentalne medicine savjetuju trudnicama da koriste paste za zube u kojima se nalaze biljni ekstrakti. No postavlja se pitanje koji je učinak jači – kad se upotrebljava zubna pasta u kojoj su biljke u tragovima ili kada se koristi čista biljna otopina koja se nalazi u Superorexu? O djelovanju Superorexa sam već pisao u poglavlju „Kako djeluje Superorex“. Smatram da bi trudnice Superorex trebale povremeno uzimati čak i preventivno.

 

2' – Pušači i usna šupljina

Pušači s duhanskim dimom unose u usnu šupljinu, pluća i cijelo tijelo niz štetnih spojeva. Zbog toga doktori dentalne medicine smtaraju da je liječenje parodontitisa, kao i drugih problema u usnoj šupljini, u pušača izrazito teško. Smatram da korištenje Superorexa pušačima može biti od velike pomoći. Imamo primjer gospođe koja je pušač i koja je imala krvarenje i bolove u desnima. Nakon što se koristila Superorexom, krvarenje je prestalo a osjetljivost se desni izrazito smanjila.

U pušača je važno koliko dugo puše, koliko cigareta dnevno puše i kakvo je stanje njihove usne šupljine. Zato svakom pušaču koji upotrebljava Superorex posvećujemo veću pozornost i pažnju.

 

3' – Dijabetičari (ljudi sa šećernom bolesti) i usna šupljina

Dijabetes je bolest u kojoj tijelo ne proizvodi ili pravilno se ne koristi inzulinom. Inzulin je hormon gušterače koji snižava koncentraciju glukoze (šećera) u krvi. To radi tako da prenosi glukozu iz krvi u stanice mišićnog tkiva. Glukoza se u tim stanicama pretvara u energiju. Ukoliko tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina ili se njime pravilno ne koristi, dolazi do povišenja glukoze u krvi. Unatoč terapiji koju takvi ljudi provode, s vremenom nastupaju komplikacije. Komplikacije su najčešće na očima, bubrezima, živcima i krvnim žilama. No komplikacije postoje i u usnoj šupljini. Da bih objasnio komplikacije u usnoj šupljini, prvo treba navesti simptome. Simptomi dijabetesa u usnoj šupljini su:

1) smanjeno lučenje sline

2) povećana gustoća sline

3) pojačano stvaranje zubnog kamenca

4) povećana sklonost karijesu.

1) Slina sadrži protutijela koja napadaju viruse. Ona sadrži i enzime koji uništavaju bakterije. Bakterije ubijaju tako da uništavaju bakterijsku membranu, sprječavajući rast i metabolizam određenih bakterija ili prekidajući vitalne bakterijske enzimske sustave.

(enzim = organska tvar koja pokreće i ubrzava različite kemijske procese u živim organizmima, pri čemu ostaje nepromijenjena)

Također sadrži i proteine, tzv. histamine koji sprječavaju rast gljivice candide albicans. Ako ti proteini oslabe, onda candida može nekontrolirano rasti te stvara gljivičnu infekciju.

2) S obzirom na to da je smanjeno lučenje sline i da je gustoća sline povećana, onda takva slina ne može toliko dobro uništavati viruse, bakterije i gljivice. Zato kod dijabetičara može lakše doći do infekcije u usnoj šupljini (slika 37).

Gljivično oboljenje usne šupljine u dijabetičara                                         
Slika 37

3) O komplikacijama pojačanog stvaranja zubnog kamenca i

4) povećanoj sklonosti karijesu govorio sam u poglavlju „Bolesti zubi“ (prirodna preventiva za spriječavanje karijesa)

i poglavlju „Bolesti parodonta“ (prirodna preventiva za spriječavanje i odstranjivanje paradontoze)

 

Novija istraživanja, koja su uključivala 200 ispitanika, ispitala su odnos između dijabetesa i parodontitisa. Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici s dijabetesom imali napredniji stupanj parodontitisa nego ispitanici koji nisu imali šećernu bolest. Znamo da bakterije i toksini prilikom parodontitisa mogu ući u krvotok i stvarati razne probleme u zdravom organizmu. Stoga možemo pretpostaviti da mogu stvarati još veće komplikacije u bolesnom organizmu kod ljudi koji imaju šećernu bolest. Zato bi ljudi koji imaju šećernu bolest trebali prilično redovito koristiti se Superorexom.

Moguće komplikacije zbog bolesti usne šupljine

Usna je šupljina pokazatelj zdravlja cijelog organizma, tako da liječnici često pregledavaju grlo da bi došli do prave dijagnoze. Zato ću u nastavku navesti neke moguće komplikacije u usnoj šupljini i u drugim dijelovima tijela koje mogu nastati zbog bolesti usne šupljine:

I  Parodontna bolest i kardiovaskularna bolest

II Parodontna bolest i rak vrata i glave

III Parodontna bolest i upala sinusa

IV Bolesti usne šupljine i upala zglobova i kosti

V Parodontne bolesti i upala mozga

VI Parodontne bolesti i prijevremeni porod

 

I Kardiovaskularne su bolesti vodeći uzrok smrti u suvremenom svijetu. Postoji teorija koja povezuje parodontitits i razvoj kardiovaskularnih bolesti. Smatra se da bakterije iz parodontong tkiva ulaze u krvotok i negativno utječu na kardiovaskularni sustav tako što pridonose nakupljanju plaka u karotidnim arterijama. Jedno istraživanje od 650 ispitanika pokazalo je da je povećana razina zadebljanih krvnih žila povezana s prisustvom bakterija u plaku karotidnih arterija. Te bakterije su jednake bakterijama za koje je poznato da uzrokuju parodntitis. Između ostalog otkrivena je i bakterija Porphyromonas gingivalis, koja građom nalikuje na proteine koji se nalaze u krvnim žilama. Imunološki je sustav ne prepoznaje i ona počinje uništavati dobre proteine stvarajući podlogu za razvoj bolesti. (Izvor: 24 sata, 19.05.2009.)

II Njujorško istraživanje pokazalo je da se pravilnom higijenom usne šupljine može smanjiti rizik od raka vrata i glave za čak 400%. Nasuprot tome, kad je oralna higijena loša, može se razviti bakterijska infekcija zubnog mesa te učetverostručiti rizik od raka usta ili grla. (Izvor: 24 sata, 16.11.2010.)

III Ponekad korijen zuba u zubnom ležištu gornje čeljusti (maksile) ima komunikaciju sa sinusom. Ukoliko je upala u zubu, ona se lako prenosi na sinuse. S obzirom na to da su sinusi slabije prokrvljeni od nekih drugih organa i tkiva, takve upale se teže liječe.

IV Nekad se bakterije iz usne šupljine mogu krvlju prenijeti na zglobove i kosti.

V Mladić iz Slavonije se požalio svojoj djevojci na zubobolju. Nakon pola godine je zbog velikih bolova otišao u bolnicu. Gnoj iz zuba mu je dospio u mozak. Prilikom operacije nekoliko su mu puta otvarali lubanju i operirali mozak. Nažalost, odstranili su mu jedan dio mozga. Zbog gnojnog zuba infekcija se krvnim putem sinusima proširila do mozga. Iako se to rijetko događa, kod zapuštenih slučajeva je to moguće. (Izvor: 24 sata, 9.12.2010.)

VI  O parodontnim bolestima i prijevremenom porodu sam govorio u poglavlju „Trudnice i usna šupljina“.

Primjeri ljudi s problemima parodontalne bolesti

U daljnjem tekstu ćemo navesti nekoliko primjera iz novina. Naime, većina novina ima rubrike u kojoj liječnici odgovaraju na upite pacijenata. Navest ću samo nekoliko karakterističnih primjera:

- Čovjek srednjih godina kaže da je zbog loše kvalitete zuba bio više puta na ugradnji mostova i parcijalnih proteza. Preostali zubi, nosači u gornjoj čeljusti, počeli su se klimati, s povremenim upalama koje on liječi antibioticima i otopinama za ispiranje. Znači da se jednom započeti proces i dalje nastavlja. Zubi koje je već izgubio ne mogu mu se vratiti korištenjem Superorexa, ali korištenjem Superorexa spriječio bi upale. Na taj način preostali zubi nosači ne bi se klimali te bi ostali čvrsti u svom ležištu.

- Drugi čovjek se javio s problemom da mu nekoliko tjedana krvari zubno meso, osobito nakon pranja zuba. Naveo je da se koristi tekućinom za ispiranje usta, ali da mu nije bolje. Također je naveo da upotrebljava zubni konac jer mu hrana zaostaje među zubima. U ovom slučaju je najvjerojatnije da je došlo do upale gingive. Daljnja prognoza bi trebala biti parodontitis, klimanje i ispadanje zubi, zatim nadomještanje zubi s protezama, implantatima ili slično. Superorex bi riješio njegove probleme u samom početku i prekinuo cijeli taj negativni slijed.

- Slučaj osobe koja je prije godinu dana dobila novu krunicu na pretkutnjaku. Zub ju je počeo boljeti. Doktor je rekao da je puknuo korijen zbog metalne dogradnje. Uzimala je antibiotike, te se stanje smirilo, no nedavno je nastala gnojna oteklina koja je zahvatila i susjedni zub. Oba su joj zuba izvađena. Pitala je doktora je li ih bolje zamijeniti mostom ili implantatima. U njezinom slučaju korištenje Superorexa ne može povratiti 2 izgubljena zuba, ali da se kojim slučajem koristila Superorexom prije, spriječila bi  upale i sačuvala zube.

- Primjer čovjeka koji 10 godina boluje od dijabetesa, a posljednjih godina osjeća promjene u ustima koja su suha i osjetljiva. Zubi su mu klimavi, a zubno meso otečeno. Korištenje Superorexa kod klimavih zubi neće vratiti čvrstoću tih zubi. Pokidane veze između kosti ležišta i korijena zuba Superorex ne može regenerirati, ali može odstraniti bakterije, spriječiti upalni proces te na taj način spriječiti da se i ostali zubi počnu klimati.

- Čovjek se javio da boluje od paradontoze te da unatoč dugogodišnjoj terapiji mora izvaditi sve zube, i to najprije u gornjoj čeljusti. Postavio je pitanje bi li mogao ugraditi implantate. Njemu nadomještanja izgubljenih zubi mora pružiti pomoć doktor dentalne medicine (stomatolog). No da je počeo se koristiti Superorexom u samom početku paradotnoze, danas bi, vrlo vjerojatno, imao sve ili većinu svojih zubi.

Prvi slučaj


Slika 38a Vidi se apsces (prije korištenja Superorexa).


Slika 38b
Bez apscesa (poslije korištenja Superorexa).

 

 

- ­Gospođa je došla kod nas zbog liječenja povišenog očnog tlaka i uspješno ga izliječila. Danas se više ne koristi nikakvim kapljicama za oči, a očni tlak joj je u granicama normale. Tijekom nevezana razgovora rekli smo joj da imamo tzv. sustav Superorex koji rješava većinu problema u usnoj šupljini. Tada nije imala nekih većih problema s usnom šupljinom, pa joj Superorex nije bio potreban. No nakon nekog vremena dobila je apsces u desnima gornje čeljusti (slika 38a). Otišla je kod svog doktora koji joj je prepisao antibiotike. Kako joj antibiotici nisu pomogli (apsces se nije povlačio), ona se sjetila našeg razgovora o Superorexu. Došla je kod nas i mi smo joj ordinirali terapiju sa Superorexom. Već nakon nekoliko dana, apsces se počeo povlačiti. To smo novo stanje, gdje se vidi da se apsces povukao, fotografirali (slika 38 b).

(apsces = Akutna upala sa stvaranjem gnoja u tkivima koja okružuju vršni dio zuba. Edem se javlja najčešće iznad zuba, a sluznica usne šupljine postaje jarkocrvena.)


Drugi slučaj

                   
Slika 39a –
Prije korištenja Superorexa, grlo i dio lica, na zaokruženom dijelu slike, vide se gnojni čepići.

                   
Slika 39b –
Isti slučaj prije korištenja Superorexa, ali uvećana slika

                   
Slika 39c  –
Isti slučaj nakon korištenja Superorexa, gdje se vidi da su gnojni čepići potpuno nestali.                  

  

                
Slika 39d
 Isti slučaj nakon korištenja Superorexa, ali uvećana slika gdje se još bolje vidi da je upala prošla.

- Slučaj mladića koji je imao gnojnu lakularnu anginu (koju sam opisao u poglavlju „Upale krajnika“). Imao je jake bolove u grlu, teško je gutao i imao je početnu povišenu temperaturu. Nije želio koristiti se antibioticima, već je želio prirodnu terapiju sa sustavom Superorex. Terapija je počela krajem tjedna. Već početkom sljedećeg tjedna došao je kod nas gdje smo dijagnosticirali da je upala prošla. 

 

 Treći slučaj       

                                                
 
Slika 40a  
Afta na rubu jezika prije korištenja Superorexa.

 


Slika 40bPoslije samo jednog korištenja Superorexa, afta je gotovo potpuno nestala.
 

 

Četvrti slučaj


Slika 41a
Prije korištenja Superorexa, zubi i dio lica.


Slika 41b
Prije korištenja Superorexa, uvećana slika, tamna sluznica.

                


Slika 41c
Nakon korištenja Superorexa, uvećana slika, crvena sluznica.

Gospođa je vadila zubni živac i nakon toga popravljala zub. Nakon nekog je vremena između dva zuba vidjela crnilo (slika 41 a i b), a kad je čistila prostor između ta dva zuba zubnim koncem, osjetila je neugodan miris. Nakon što se koristila Superorexom, nestao je neugodan miris i nestalo je crnilo među zubima. Sluznica je ponovno dobila normalnu boju (slika 41c).

Peti je slučaj ljubazni gospodin Pavle Ilinčić koji nam je dopustio da objavimo njegovo puno ime i prezime.

                              
Slika 42a
Prije korištenja Superorexa gdje se vidi gnoj i oštećene desni.


Slika 42b Prije korištenja Superorexa, uvećana slika.             


Slika 42c Poslije korištenja Superorexa, nema gnoja i desni su poprimile normalnu boju.

Gospodin Pavle Ilinčić je imao snažnu i duboku upalu desni (slika 42a i 42b).  Želio je da sa sustavom Superorex pokuša riješiti svoj problem. Već nakon 7 dana upotrebe sustava Superorex upala se drastično povukla (slika 42c), no zbog sigurnosti predložio sam mu da još neko vrijeme koristi sustav Superorex. Desni su mu sada potpuno u redu, on više nema nikakvih simptoma upale i dobro se osjeća.

- Gospodin Pavle Ilinčić (slika 43) izrazio je želju da sam nešto kaže o svom slučaju. Ovo je njegova izjava:


Slika 43

 „S doktorom Pavićem sam se upoznao prije nekoliko godina, kad sam došao u njegovu ordinaciju na liječenje povišenog očnog tlaka, tj. glaukoma. Morao sam uzimati kapljice za tlak (timalen), a nalazi koje sam napravio u jednoj bolnici na oftalmološkom odijelu pokazali su da se vidno polje već počelo sužavati. Nakon što sam proveo terapiju za liječenje glaukoma kod doktora Pavića, očni tlak mi je došao u normalne granice. Više ne koristim nikakve kapljice za oči. Nedavno sam ponovo otišao na pregled očnog dna u istu bolnicu. Novi nalaz pokazuje poboljšano stanje, tj. vidno polje je šire nego prije. Te nalaze sam dao i doktoru Paviću pa ih je on fotokopirao. U međuvremenu smo pričali i o nekim drugim zdravstvenim problemima, te mi je rekao da ima tzv. sustav Superorex koji rješava većinu problema u usnoj šupljini. Kako sam ja već imao velikih problema sa zubima, zapamtio sam njegove riječi o Superorexu. Od malih nogu imam problema sa zubnom caklinom. Bez obzira na to, vodim brigu o zubima i do sada nisam izvadio još niti jedan zub. No zbog loše cakline propali su mi gornji zubi. Zato sam 1994. godine išao kod doktora u Maribor gdje sam htio generalno riješiti probleme sa svojim zubima. Pošto je caklina bila loša, on mi je predložio da mi keramiku stavi i na gornje i na donje zube. Naime, kako je keramika puno tvrđi materijal od zubne cakline, onda bi keramika s gornjih zubi uništila inače moju lošu caklinu u donjim zubima. Zato mi je stavio keramiku i na 8 gornjih i na 10 donjih zuba. Stomatolog je to napravio jako kvalitetno, ali to i dalje nije bilo konačno rješenje. Keramika nije naš prirodni materijal, već je strano tijelo. Zato nakon određenog vremena dolazi do povlačenja zubnog mesa. Zbog toga se stvaraju površine koje su izložene bakterijama. Da ne bi došlo do upalnih procesa, morao sam raditi još dodatne plombe. Poslovno sam na jedno duže vrijeme išao u Švicarsku (3 mjeseca). Prvi mjesec sam osjetio da me boli šestica s donje strane lijevo. Budući da sam znao da su stomatolozi u Švicarskoj skupi, došao sam na par dana u Zagreb. Bilo je ljetno vrijeme (godišnji odmori), pa sam uspio doći samo do jedne stomatologinje koju nisam dobro poznavao. Ona je prihvatila da mi radi na tom zubu. Pošto je taj zub već mrtav, ona ga je trebala otvoriti, dobro očistiti i nakon toga ponovno zatvoriti. Ona ga, nažalost, nije dobro očistila. Kad je zatvorila zub, ponovno je nastao upalni proces. Pošto sam mislio da je sada taj problem riješen, vratio sam se u Švicarsku i nakon nekog vremena taj zub me ponovno počeo boljeti. Nisam obraćao preveliku pozornost na te bolove jer sam mislio da je problem riješen te da je tu nešto malo zaostalo. Počeo sam uzimati tablete za bolove, no one su nakon nekog vremena prestale pomagati. Uslijed jakih bolova morao sam otići kod stomatologa u Švicarskoj (porijeklom je bio iz Bosne). On je taj zub snimio rendgenski i vidio je da je u tijeku jedan jaki upalni proces. Rekao je da se ne smije prihvatiti popravka tog zuba dok ne prođe upalni proces. No ja sam ga zamolio, rekao sam da sam u posjetu ovdje i da sam turist, te se on prihvatio popravka. Dao mi je 2 jake injekcije, no pošto je upala već bila jaka, ni te injekcije nisu pomogle. Očistio mi jedan kanal i kad je čistio drugi, osjetio sam jaku bol. On je to namjerno napravio i pokazao mi je kako izlazi gnoj te je rekao kako je to morao napraviti kako bi me spasio bolova. Dao mi je 3 lijeka kako bi ta upala splasnula. Liječio sam se kod njega mjesec dana. I tek nakon sva tri lijeka, kad je upala splasnula, mogao je plombirati taj zub. On je rekao da sam već jako kasno došao i da sam mogao imati velike probleme. Taj zub je bio mrtav i nisam mogao osjetiti bol. Počeo me boljeti kad je već bilo jako kasno. Imao sam jedno iskustvo i u Austriji. To je bila trojka lijevo gore. Također sam taj zub popravljao u Zagrebu. Liječili su ga tako da su probušili zub, ubacili lijek, taj lijek je umrtvio zub i tek onda su mogli pristupiti liječenju. Pošto sam već imao loših iskustava sa zubima, kad mi se dogodio zadnji upalni proces (10.01.2011.), sjetio sam se doktora Pavića i njegova sustava Superorex. On mi je rekao da će mi fotografirati usnu šupljinu gdje je proces nastao, tako da može usporediti sa stanjem nakon korištenja Superorexa. Superorex je uklonio bol i proces oporavka je nastupio. Izjavu sam želio namjerno dati jer ovo svoje iskustvo želim podijeliti sa svim ljudima koji imaju slične probleme kao i ja, budući da znam koliko su to veliki problemi. Kod glaukoma se gubi vid, neprestano se moraju kapati kapljice koje i dalje stvaraju sve veću i veću ovisnost. A kod paradontoze problemi su ogromni. Zato sam odlučio da na ovaj način ovo svoje pozitivno iskustvo podijelim s drugima. Na taj način mnogi ljudi koji imaju iste probleme koje sam ja imao, mogu ih riješiti brzo, jednostavno i na prirodan način. Želio bih da sam i ja sam mogao pronaći doktora Pavića preko izjave nekog zadovoljnog pacijenta, te da nisam morao lutati u traženju pravog rješenja. Ne želim da drugi ljudi prolaze što sam i ja prolazio. Posebno je bitno da kod ovakvih metoda nema nikakvih nuspojava ili kontraindikacija, znači nema nikakvih štetnih posljedica. Izjavu sam želio dati ne samo zbog doktora Pavića, nego prvenstveno zbog ljudi koji imaju iste probleme koje sam i ja imao.“

 

 

JOŠ NEKI SLUČAJEVI U KOJIMA SUPEROREX POMAŽE

a) Neugodan zadah

Superorex jako dobro pomaže u onih ljudi koji imaju neugodan zadah iz usta. Pomaže i kad je loš zadah kod pušača. Ali pušači su posebna vrsta ljudi, koji neprestano iznova uzimaju duhanski dim, a njime i štetne tvari. Zato se neugodan zadah u pušača teže rješava nego kod drugih ljudi.

b) Upalni procesi u drugim dijelovima tijela

Već sam prije spomenuo da se bakterije iz usne šupljine šire i u druge dijelove tijela.

No s obzirom na to da Superorex temeljito očisti i odstrani te patogene mikroorganizme, onda nestaju žarišta iz kojih se te bakterije dalje rasprostiru i šire po organizmu. Na taj način se sprječavaju upale u drugim dijelovima tijela.

 c) Bijeli zubi

Superorex nije prvenstveno namijenjen bijeljenju zubi. Za to postoje drugi preparati. No kako odstranjuje bakterije i sprječava nastajanje plaka, neizravno (indirektno) pomaže da zubi postaju bjelji.

d) Osjetljivi zubi

Smatra se da postoje dva glavna uzroka za osjetljivost zubi:

1) erozija cakline zuba

2) povlačenje zubnog mesa.

1) Erozije su otapanje zubne cakline i dentina djelovanjem kiseline. Uzrok može biti vanjski (egzogen) i unutarnji, tj. da potiče iz organizma (endogen). Vanjski uzroci mogu biti prevelika količina kiseline u hrani i piću, kao i alkoholna pića. Posebno se smatra da eroziju mogu uzrokovati slatkasta gazirana pića. Od unutarnjih uzroka se najčešće spominje povraćanje sadržaja želuca uslijed određenih bolesti ili trudnoće. Kad je u pitanju erozija, tada je potrebno znati uzrok i otkloniti ga. Superorex pomaže kod erozije. No ipak, za što kvalitetnije djelovanje Superorexa, treba otkloniti i uzrok koji je doveo do erozije. Mi pomažemo razjasniti koji je uzrok i savjetujemo ljude kako taj uzrok otkloniti.

2) O povlačenju zubnog mesa već je bilo govora. U tom slučaju je potrebno obložiti otkriveni dio zuba i koristiti se Superorexom da se spriječi daljnje povlačenje zubnog mesa.

e)  Sprječavanje smanjivanja čeljusne kosti

      Na slici 44a vidimo da na donjoj čeljusti postoje svi zubi. Kod gubitka zubi (sl. 44b) ne postoji više sila koja vrši pritisak na kost. To dovodi do toga da se kost resorbira (nestaje, tj. smanjuje), i to posebno alveolarni nastavci na donjoj čeljusti (mandibuli) (sl. 44c). Zbog toga se u mnogim slučajevima ne mogu staviti implantanti jer je čeljusna kost stanjena. U tom slučaju ljudima se naprave proteze. No često puta i nakon što ljudi nose proteze, resorpcija čeljusne kosti se nastavlja (sl. 44c).

                                                                    
Slika 44a

                                                               
Slika 44b

                                                                 
Slika 44c

 

Zato sama proteza zna imati više estetsku vrijednost nego funkcionalnu. Proces žvakanja u ljudi koji imaju protezu jako je otežan. Oni ne mogu jesti krutu ili tvrđu hranu, već im je proces hranjenja ograničen na mekšu hranu. Također, zbog kontinuirane resorpcije čeljusne kosti, stara proteza počinje klapati. Zato se prilikom žvakanja i govora može dogoditi da ta proteza ispadne. Stoga se stara proteza mora zamijeniti novom, koja je prilagođena novonastalom stanju čeljusne kosti. Nova proteza, međutim, može stvarati nadražaj u usnoj šupljini koji dovodi do upale. Upala može nastati zbog pritiska, a također i alergije na neki materijal u protezi (npr. nikal). Samom prevencijom kad Superorex riješi problem ispadanja zubi, tada ne dolazi do resorpcije (smanjivanja) čeljusne kosti i svi ovi problemi  u startu nestaju.

 

 

TKO BI SVE TREBAO KORISTITI SUPEROREX?

U daljnjem će tekstu još malo pojasniti tko bi se sve trebao koristiti Superorexom. Povremeno bi se trebali koristiti Superorexom svi ljudi koji žive modernim načinom života i koji jedu tzv. modernu hranu. Tu bih jedino izuzeo malu djecu, kojima to nije potrebno. Također bih izuzeo i veću djecu jer njihov organizam još nije toliko zatrovan kojekakvim štetnim agensima. No, ukoliko veća djeca često imaju upaljene krajnike (grlo, ždrijelo), te zbog toga moraju često uzimati antibiotike, onda bi se i takva djeca trebala povremeno koristiti Superorexom. Ljudi iznad 40. godine života, u kojih su degenerativni procesi u usnoj šupljini već počeli, također bi se trebali povremeno koristiti Superorexom. Ljudi kod kojih je počelo krvarenje desni, klimanje zubi, povlačenje zubnog mesa, upalni procesi u desnima kao i sve drugo što odstupa od zdrave usne šupljine, također bi se trebali koristiti Superorexom. Trudnicama, ljudima sa šećernom bolešću, pušačima, ljudima koji imaju parcijalne ili potpune proteze, Superorex bi također bio od velike pomoći. Ljubavni parovi koji prakticiraju oralni seks, s vremena na vrijeme bi trebali uzimati Superorex. Čak i mladi ljudi kojima se stalno kvare zubi te često moraju ići kod stomatologa, također bi se trebali povremeno koristiti Superorexom. No kao što sam već prije rekao, oni bi prvo trebali popraviti karijes i zatim uzeti Superorex. Za njih je također važno da ih mi savjetujemo, s obzirom na stanje njihove usne šupljine kao i na njihove navike, kako i na koji način da održavaju higijenu zubi. Na taj se način rješavaju plaka i kamenca te pojava karijesa u njihovoj usnoj šupljini nestaje ili se uvelike smanjuje.

 

ZAKLJUČAK

Sjetimo se pokojnog profesora dr. sci. Marka Branice koji je rekao da treba predviđati događaje. Usnu šupljinu držati zapuštenom ili je rješavati na neadekvatan način, u budućnosti nosi sve veće i veće probleme. Dolazi do povlačenja desni, ispadanja zubi. Zatim se ti zubi moraju nadomještati protezama, implantatima i slično. U nekih se ljudi implantati uspiju usaditi, a kod nekih ne. To sve košta financijski i vremenski, s tim da takvi umjetni zubi i proteze nikad ne mogu biti dobri kao pravi. Zato i stara poslovica kaže: „Bolje spriječiti nego liječiti.“

Kad su u pitanju ljudi koji imaju određeni problem u usnoj šupljini, onda mi detaljno proučimo povijest njihova problema, njihove higijenske i prehrambene navike i njihov najvažniji trenutačni problem. Također nas zanima koje lijekove ljudi trenutačno ili trajno uzimaju. Na taj način možemo zaključiti da li je stanje usne šupljine povezano i s ostalim zdravstvenim problemima koje ljudi imaju, te im u tom smjeru možemo dati korisne savjete. Iako postoje neke opće smjernice kako se koristiti Superorexom, ipak postoje razlike od slučaja do slučaja. Zato nastojimo prema svakom čovjeku imati individualan pristup. Na taj smo način sigurniji da će ljudi Superorex pravilno uzimati te tako imati što bolje i brže rezultate. Neki problemi u usnoj šupljini najbolje se rješavaju u suradnji između klasične medicine, tj. stomatologije, i prirodne medicine, tj. prirodne stomatologije. U takvim slučajevima upućujemo ljude u to koje preglede, postupke ili zahvate trebaju obaviti u ustanovama klasične opće ili dentalne medicine. (Neki pregledi se mogu obaviti u našoj ordinaciji.) Nakon toga donosimo najbolje rješenje kao spoj konvencionalne i prirodne medicine za tu osobu. Neki ljudi trebaju i savjete prilikom popravka zuba, stavljanja proteza ili implantata i slično. U suradnji sa stručnjacima dentalne medicine također dajemo savjete koji je materijal kvalitetniji te upućujemo ljude kako da izbjegnu one postupke ili materijale koji su sporni ili diskutabilni. Znači, nudimo najbolje rješenje s obzirom na stanje njihovih zubi. Na taj način osobi omogućavamo da u budućnosti ima ili potpuno zdravu usnu šupljinu ili (ako je proces već jako uznapredovao) da ti problemi u usnoj šupljini u budućnosti budu što manji.

No, smjer našeg djelovanja jest također da sačuvamo cjelovito zdravlje osoba koje nam se obrate. Zato često ljudima dajemo i smjernice za zdrav život te ih naučimo kako da izbjegnu zamke modernog načina života. Na taj način mogu, uz samo male promjene ponašanja, sačuvati zdravlje cijelog organizma za cijeli život, sve do duboke starosti.

 

/p

Joomla
Joomla

Wordpress
Wordpress

Ul. Slavka Batušića 17/1
+385 (01) 3897-158 | +385 (091) 950 0973

Drugi o nama

"O radu dr. Pavića pisale su novine i tjednici te se više puta pojavljivao na televiziji i gostovao u mnogim Radio emisijama. Novinske članke, reportaže i TV-emisije ćemo navesti kronološkim redom..."

Izbornik